Concertus interruptus

Concertus interruptus

Koncert Lunara, Gjuro 2, 6. travnja 2001.

Ne mogu reći da Domagoj i ja nismo znali da se upuštamo u prilično rizičan posao kada smo se u petak oko deset sati uputili prema Gjuri 2. Naime, točno dva tjedna prije tog kobnog petka bili smo u Beču na koncertu Badly Drawn Boya, a dan nakon toga i na koncertu Tortoisea, kojemu su pojačala zagrijavali ni manje ni više nego The Sea And Cake, tako da su dojmovi još bili prilično svježi. Naravno da se dečki iz Lunara ne mogu mjeriti s Damonom Goughom, Samom Prekopom, Johnom McEntireom i društvom, i mi to nismo od njih ni očekivali. Ali budući da imamo Lunarov nastupni album There is No 1, znamo da su dečki u stanju napraviti i odsvirati dobre stvari, iako ne uvijek. Mislim da nije pretjerano ustvrditi da je There is No 1 album s priličnim oscilacijama, ali ako se zanemare pjesme koje obilježavaju recidivi indie-rocka s kraja osamdesetih, još ostaju Tirwanto?, Reverberateur numerique, I find it hard to believe i It's all very clear to me now, koje su prava mala post-rock remek-djela. Ne poričem da se Lunaru može predbaciti kako malo previše imaju mogvaijevskih utjecaja, ali ako se uzme u obzir da je riječ o nastupnom albumu i da dečki barem uče od najboljih, onda su svi ti utjecaji sasvim u redu. Ako se netko ne slaže, preporučujem mu da se samo sjeti kako su zvučali prvi albumi My Bloody Valentinea ili Flamming Lipsa i sve će mu biti jasno.

Nosevi i alkohol

Bilo kako bilo, u Gjuru smo stigli, kako se ispostavilo, sat i pol prerano, ali nam to uopće nije smetalo sve dok smo ispred nosova imali alkoholno piće i dok je svirala dobra glazba, a neko vrijeme doista i jest, između ostaloga i već spomenuti Tortoise. Ali dvadesetak minuta prije početka koncerta netko odgovoran, a najvjerojatnije i potpuno poremećen, pustio je hrpu najvećih soničnih govana u naše uši, tako da smo Domagoj i ja već bili na rubu živaca kad su se Lunar napokon popeli na pozornicu. I tu počinju nevolje. I to tolike da ih ipak moram staviti u novi odlomak.

Psihijatar, punica i voćni puding

Prva stvar koju su dečki svirali bila je nova i odlična, odnosno nije bila s albuma i gotovo je dobro zvučala. Naime, razglas se počeo raspadati od prve sekunde svirke i tako upadljivo da mi je zamalo promaknulo da je stvar dobra. Tko je odgovoran za to, ne znam, ali sam iskreno zažalio što je linč u Hrvatskoj dopušten samo kada su u pitanju politički neistomišljenici. Sad svejedno, nakon prve stvari koncert je nakratko prekinut da bi se majstor razglasa konzultirao s psihijatrom, punicom i voćnim pudingom, nakon čega je zaključio da će morati isključiti mikrofon koji je ozvučavao bas bubanj. Čak i da je to bila jedina zamjerka, bila bi užasna. Nažalost, to je bila samo najslabija karika u izrazito slabu lancu ozvučenja. Koncert je nastavljen, a Domagoj i ja smo mu bez oklijevanja dodijelili 40%-postotni invaliditet. A onda su stvari još pošle nagore jer su nakon nje svirali neke stvari s albuma koje su čak i za hrvatske prilike prosjek, i to, ako se dobro sjećam, Cannot Copy You i Los dos milliones de dolares i još neku novu koja je možda ipak malo iznad prosjeka. Nakon toga Lunar je odsvirao Tirwanto?, koji sam zapravo jako želio čuti uživo jer sam nagađao da bi mogla jako jako dobro zvučati, ali u mojoj mašti podrazumijevalo se da se koncerti rade s dobrim razglasom. Ovako Tirwanto? nije imao nikakav učinak i to me totalno razljutilo. Domagoj i ja smo izmijenili ovo-me-je-totalno-razljutilo pogled i okrenuli se i otišli kući.

Na putu do kuće odvrnuli smo nove Mogwaiije i bilo nam je odlično, ali ne toliko da bismo uspjeli zaboraviti oštećenja koja su naše uši tu večer pretrpjele.

Krešimir Pintarić