Bez uzbuđenja

Bez uzbuđenja

Većini medija važnija je bila činjenica da je uz Davora Gopca Crnog mačka vodila Severina nego što je Let 3 nakon gotovo jednogodišnje halabuke i pokušaja provokacija dobio samo dva Mačka — za najboljeg rock-izvođača i najbolju pjesmu

Već po nominacijama bilo je jasno da nekih posebnih uzbuđenja na ovogodišnjem Crnom mačku ne bi trebalo biti. Kakva nam je rock-scena, takav nam je i Crni mačak. Bilo je istina medijske prašine oko plakata za ovu priredbu, ali sve skupa nije bilo dostatno za više od tri tisuće ljudi u zagrebačkom Domu sportova. Malo, jer riječ je ipak o već tradicionalnoj i uglednoj nagradi koju glazbenicima dodjeljuju novinari i kritičari. Na kraju, većini medija važnija je bila činjenica da je uz Davora Gopca Crnog mačka vodila Severina nego što je Let 3 nakon gotovo jednogodišnje halabuke i pokušaja provokacija dobio samo dva Mačka — za najboljeg rock-izvođača i najbolju pjesmu. Nije malo, ali imali su ukupno čak osam nominacija. Čini se da njihov intenzivni marketing ovaj put uopće nije ostavio jačeg traga na glasačko tijelo. Crnog mačka za najbolji album dobili su Splićani The Beat Fleet za album Uskladimo toplomjere. Splitska grupa pokupila je još četiri Mačka pa se njihovo pojavljivanje na Mačku može smatrati trijumfalnim. I u kategoriji hip-hopa, a ne samo rocka.

Crnog Mačka za životno djelo dobio je Vedran Božić, gitarist duge i bogate karijere, u koju je zlatnim slovima upisan podatak da je imao priliku svirati i s Jimijem Hendrixom. Takvo nešto malo je tko imao prilike. Za razliku od nekih, Vedran Božić ne samo da to nije isticao nego je samozatajno držao za sebe.

Na priredbi je nastupilo mnogo bendova, a na drukčiji način šok je izazvala Josipa Lisac — nastupom kao pretpremijerom svojih koncertnih istupa u veoma bliskoj budućnosti. Dignitet cijeloj priči o Crnom mačku 2001 dali su Goran Bare i njegovi Plaćenici.

Ostaje nada da će nam scena idućih dvanaest mjeseci biti uzbudljivija, a time i Crni mačak 2002.

CD recenzija

Čista ljepota

Madredeus, Movimento, EMI-Dallas Records

Gostovanje grupe Madredeus prošlog ljeta u malom rimskom kazalištu u Puli bio je prvorazredan glazbeni, ali i kulturološki događaj na našim prostorima. Godinama je Madredeus biser ne samo portugalske nego i suvremene svjetske glazbe. Oni su klasičan primjer grupe koja je lokalni iskaz uspjela učiniti globalno atraktivnim, što doista rijetkima uspijeva. Družeći se s njima u Puli možda je čak teško bilo povjerovati kako im veća slava i veći novac smeta. »Amerikanci nam nude velik novac da u Sjedinjenim Državama prodamo milijune albuma. No, to bi značilo da barem dvije godine provedeno u Americi i time ne budemo u Portugalu, u kojem crpemo građu za ovo što radimo. Na to ne možemo pristati. Mnogo putujemo i volimo putovati, ali ne želimo dulje izbivati iz domovine i možda izgubiti dodir s korijenima — objašnjavala mi je prekrasna pjevačica grupe Teresa Salgueiro. Prosječni poznavatelj Portugala i portugalske glazbe grupu Madredeus odmah će povezati s tradicionalnim fadom. To je istina, ali je jednako tako istina da Madredeus fadu daje vlastiti pečat, osobito u pjesmama Pedra Ayresa Magalhaesa. Koliko su udaljeni od tradicionalnoga fada, toliko su daleko i od svega ostaloga na današnjoj glazbenoj sceni. Njihova je melankolija i duboka osjećanost neobična i puna snage. Žudnja za životom, žudnja za voljenom osobom ili žudnja za domovinom nije u slučaju Madredeusa obična ili banalna nego puna uzvišene ljepote, nade i snage. Isto vrijedi za prethodni i za najnoviji album. Želite li nešto doista neobično u svom domu, Madredeus je prava stvar.