Bendazzijev izbor

Bendazzijev izbor

Ono što bi u nas trebalo značiti pravu kulturnu senzaciju jest činjenica: između 84 najbolja filma u povijesti animacije čak je osam filmova iz Zagreba!

Najveći, najbogatiji, najstariji i najautoritativniji festival animiranih filmova na svijetu, onaj u francuskom Annecyju, u povodu vlastite četrdesetogodišnjice i stogodišnjice filma, pozvao je Giannalberta Bendazzija da napravi program najboljih animiranih filmova svih vremena, od prvih optičkih igračaka pa do današnjih računalnih spektakala.

Bendazzi je vodeći teoretičar animiranoga filma u svijetu, čovjek čijim se kriterijima vjeruje. Festival mu je postavio samo jedan limit: sveukupno trajanje najboljih od najboljih ne smije biti dulje od 720 minuta kako bi filmovi mogli biti prikazani u osam cjelovečernjih programa.

Nakon Bendazzijeva izbora program je sadržavao ukupno 84 filma. Sam Bendazzi kaže kako je izbor bio strahovito težak i kako je poslu pristupio vrlo odgovorno.

Ono što bi u nas trebalo značiti pravu kulturnu senzaciju jest činjenica: između 84 najbolja filma u povijesti animacije čak je osam filmova iz Zagreba! To su: Inspektor se vraća kući (Mimica), Surogat (Vukotić), Vau-vau (Kolar), Znatiželja (Dovniković), Možda Diogen (Dragić), Mačka (Bourek), Satiemania (Gašparović), i I love You, too... (Marušić, to jest ja).

O zagrebačkoj školi animacije napisani su u inozemstvu i ponešto u nas debeli tekstovi, ali ovakvo nedvosmisleno priznanje doista čovjeka ispunja ponosom.

Budući da je i jedan moj film među 84 najbolja filma u povijesti animacije po Bendazziju, iskoristit ću ovu prigodu da vam kažem nešto o nastanku i sudbini toga filma.

Iako sam i prije dobio mnoge nagrade za svoje crtiće, u vremenima svojevrsna propitivanja svrhe od optimizma ta nagrada došla mi je kao bingo u mojoj zapretenoj i mukotrpnoj karijeri.

Film čudna naslova I love You, too... nastao je u doba Domovinskog rata. Napravio sam još jedan crtić koji se zvao Svi za Hrvatsku, financirao sam ga potpuno sam, sve što sam tražio od Hrvatske televizije bilo je da me puste u zgradu da im ga donesem. Crtić je prikazivan nekoliko puta u onim burnim vremenima srušenih odašiljača, a onda se — zagubio. Tada je došao poziv iz Zagreb filma svim autorima da dadu svoj prinos i naprave neki crtani film koji će se prikazivati u programu Greetings from Croatia.

Film sam radio doslovno u podrumu svoje kuće za vrijeme zračnih uzbuna. U crtiću ostarjeli bračni par sjedi u dnevnome boravku, on čita novine, a ona štrika. On joj se obraća, ali baš u času kada kani artikulirati rečenicu prekida ga strahovita eksplozija i nestaje dio njihova prostora. To se ponavlja nekoliko puta, sve dok ne ostanu u potpuno praznu prostoru, kad se više nema što srušiti. Tada on konačno dovršava svoju rečenicu. »Ja te volim...« htio joj je sve vrijeme reći. »I ja tebe volim...« odgovori mu ona i nastavi štrikati, a on čitati novine.

Jednostavnu ideju snage vječne ljubavi nad destrukcijom brzo su honorirali oni koji su to razumjeli. Film je postigao veliki uspjeh. Prikazan je na CNN-u i u službenim programima festivala u Annecyju i Hirošimi i putovao je po Sjedinjenim Državama u paketu filmova Best of Hiroshima. Ljudi su doista bili zapanjeni da netko u vihoru rata ne huli, ne psuje, nego se smiješi. Ne od straha, nego zbog ljudske i intelektualne nadmoći. Svojedobno sam dobio i prvu nagradu u Annecyju za svoj film Neboder, ali takvih se aplauza u svom životu ne sjećam.

No, poslušajte kraj ove hrvatske priče.

U to vrijeme rekli su nam da te filmiće radimo kao svoj prinos Domovinskom ratu i afirmaciji domovine u svijetu. Naravno da smo sve radili potpuno besplatno. Čak sam i svoj glas dao junaku svoga crtića. A onda sam nakon nekoliko godina saznao da je Hrvatska televizija platila silne novce za te filmove (kao da su profesionalni filmovi). Novac je završio u nečijem džepu (znam i čijem, neka mu je blagoslovljeno).

Joško Marušić