Barišnjikovljev fenomen

Barišnjikovljev fenomen

Predstavu Past Forward američka publika doživljava kao kulturni fenomen

Predstavu simboličkog naslova Past Forward zamislio je i ostvario Mihail Barišnjikov kao umjetnički direktor grupe modernog plesa White Oak Dance Project. Zanimljivo je da su grupu 1990. osnovali Barišnjikov i Mark Morris u Belgiji. Danas Morris ima svoju karijeru kao jedan od najuspješnijih koreografa u Americi, a Barišnjikov mijenja status moderne plesne scene okupljanjem različitih koreografa za stvaranje cjelovečernje predstave, koju izvode plesači White Oak Dance Projecta.

Predstavu Past Forward američka publika doživljava kao kulturni fenomen. Barišnjikova ideja da skupi najutjecajnije koreografe šezdesetih i sedamdesetih godina i da zajedno sa svojom grupom otpleše neke od njihovih tadašnjih koreografija doima se kao odavanje poštovanja onim formama umjetnosti koje su, iako zasnovane na minimalizmu kao izričaju i komornim izvedbama, bile nevjerojatno utjecajne na nadolazeća zbivanja na američkoj modernoj plesnoj sceni. Sve je počelo 1962, kada su te prve koreografije (potaknute glazbom i prisutnošću Johna Cagea) prikazane u New Yorku. Najpoznatiji prostor u kojem su mogle biti viđene bio je onaj u Greenwich Villageu, poznat kao Judson Memorial Church. Odatle i naziv toga razdoblja stvaranja: Judson-era.

Neponovljivo iskustvo

Mihail Barišnjikov našoj je publici poznat kao jedan od najboljih klasičnih plesača svih vremena. Vidjeti Barišnjikova u ulozi modernog plesača koji nosi koreografije američkih modernih i postmodernih koreografa bilo je za mene neponovljivo gledateljsko iskustvo. Prošle godine njegova grupa također je gostovala u Berkeleyju; i tada je Barišnjikov plesao različite koreografije različitih koreografa: kao solo plesač i kao jedan od plesača grupnih koreografija. Bez nametanja publici svoje tehnike, on je radije plesao misleći na sitne detalje kretnje, trajanje i osjet trenutka koji pravovremeno prelazi u drugu kretnju na način da osjetilnost prve kretnje (ili: tišina prve kretnje) ne bude narušena, nego stopljena s prvom u gradnji novih odnosa.

Nakana ovoga nedavnog, novog, gostovanja nije bila samo plesati koreografije poznatih američkih modernih koreografa te različita imena i brojeve grupirati u cjelovečernju predstavu, nego i stvoriti cjelinu: cjelovečernju predstavu sa zajedničkom temom, jedinstvenom dramaturgijom i režijom.

Gramatika pokreta Judson-ere nije istraživala samo minimalizam, nego i njemu srodne metode ponavljanja, tišinu, antikostim, antispektakl i svakako pokret koji nije bio klasičan. Ples pripada svima... govorili su Lucinda Childs, Trisha Brown, Yvonne Rainner, Steve Paxton, David Gordon, Simone Forti i Deborah Hay. Svi oni skupili su se na poziv Barišnjikova i stvorili večer koja, kako to često biva na američkoj plesnoj sceni, slavi kreativne godine američkog plesa i tvorce takva plesa.

Program je režirao David Gordon upotrebljavajući videoprojekcije (ponekad jedan ekran, a ponekad dva s istim kadrovima) kao uvod u svaki novi broj. Najčešće posredovanjem takva videoekrana sam koreograf rekao bi nešto o svom radu uz prezentaciju inserata različitih koreografija ili tek u tišini njihovih portreta.

Vesela igra pokreta

Dakle, publika ulazi u dvoranu, a na pozornici se odvija igra, vesela igra, puna jednostavna, neistrenirana pokreta. Nisu samo plesači White Oak Dance Projecta na sceni, nego i građani Berkeleyja, koji su ravnopravno pomiješani s tom slavnom svjetskom trupom.

Večer je, nakon što uvodna igra Scramble koju je zamislila Simone Forti nestane sa scene, počela filmom (prikazan na videoekranu), djelom Homemade sa solom u izvedbi Mihaila Barišnjikova. Film potpisuje Babette Mangolte, a ideju i koreografiju Trisha Brown. Barišnjikov govoreći u filmu o projektu Past Forward kazao je ponešto i o samome sebi, Rusiji i svojem susretu s Judson Dance Theater. Trisha Brown opisala je film kao kombinaciju različitih sjećanja; u ovoj novoj izvedbi — njezinih i Barišnjikovih. Film je prvi put prikazan 1956, kada je sama Trisha izvela djelo s projektorom pričvršćenim na leđima. Bilo bi svakako zanimljivo vidjeti kako je to izgledalo tada!

Veoma zanimljiv je bio rad Davida Gordona Overture to The Matter iz 1979, u kojem on kaže da nije mogao živjeti od plesa, pa je, da prehrani obitelj, radio kao perač prozora. Barišnjikov je strpljivo, pažljivo, bez ikakvih plesnih bravura, pokretima koje je Gordon izabrao, predočio svakidašnjicu perača prozora. Za vrijeme te radnje odvijala se na sceni druga, paralelna radnja: ljudi iz Berkeley community prolazili su scenom — zdesna nalijevo; Gordon je snimao njihova lica onako kako bi se svaki od njih približio izlazu sa scene — publika je snimku gledala na jednom od videoekrana. Rezultat toga postupka bio je da je publika gledala u dva scenska plana istodobno: u prvom planu dominirali su različiti izrazi lica različitih ljudi, dok je stalno kretanje perača prozora bilo trajno u pozadini. Značenje tog djela može se iščitavati na nekoliko razina: gledajući tu scenu imala sam dojam umjetnosti koja angažirano govori o zbilji koju proživljava i to zahvaljujući stvarnom, nenametljivom talentu kreatora.

Istraživanje pokreta

Nadalje, koreografija Stevea Paxtona Satisfaing Lover doimala se režijom pokreta. Paxton je radio s istim ljudima iz Berkeley community i stvorio napetu igru prolaska desetak ljudi scenom, od kojih poneki sjednu na jedan od triju stolaca postavljenih na prosceniju i okrenutih publici. Prolaženje scenom i mirnoća sjedanja na stolac, kao i trenutak odluke sjedanja, i nakon toga odluke dizanja i nastavljanja koračanja preko pozornice, podsjetila me na senzibilitet nekih naših koreografkinja, koje vole istraživati odnose pokreta plesača sa stolcem kao objektom. Paxton je za Past Forward projekt rekonstruirao i djelo Flat. Kao djelo za jednog plesača nastalo je 1964. Taj konceptualni rad Barišnjikov je doslovno othodao krećući se u krug i skidajući odjeću dio po dio. Kako je pojedini dio skinuo, tako ga je i zakvačio za držače prilijepljene na golome tijelu. Djelo je završilo kada se Barišnjikov ponovno odjenuo i — odhodao sa scene.

Deborah Hay također je istraživala temu prolaska scenom u koreografiji koju je nazvala Exit. S istim izvođačima iz Berkeley community prolaz scene odvijao se dijagonalno, slijeva nadesno, s tom razlikom da su njezini izvođači trebali nastojati ostvariti međusobni kontakt — ali tek u pokušaju koji zastaje odmah nakon prvog impulsa i nestaje prije nego što je stvarno i pokušan. To većinom usporeno prolaženje ostvarilo je vlastito disanje u osjetljivom trenutku kada su izvođači ispružili ruku više misleći na dodir nego stvarno ga očekujući. Druga njezina koreografija, Single Duet, zamišljena je, kako se doimalo, kao improvizacija jednoga plesača koju drugi plesač slijedi ili oponaša. U tom, nisam sigurna koliko uspješnu duetu, sama Hay kretala se scenom dok se Barišnjikov očigledno igrao slijedeći njezin pokret.

Energične kretnje

Yvonne Rainer i njezino djelo Chair/Pillow bilo je zanimljivo zbog jednostavnosti kretnji i energičnosti kojom su kretnje — padanje sa stolca i pri tomu manipuliranje jastukom — izvedene. Sedam izvođača, uključujući i Barišnjikova, istodobno i naizmjenično (na glazbu Ikea & Tina Turner), intrigirali publiku ponavljanjem istih kretnji — ali promjenljivih ritmičkih odnosa.

Lucinda Childs stvorila je Carnations 1964. kao komičnu igru za jednu plesačicu koja sjedeći na stolcu upotrebljava kuhinjski pribor, npr. zdjelu, spužvice za čišćenje, i, dakako, viklere — sve kreativno stavljajući na svoju glavu. Videoekran učinio je da publika ima blizak uvid u detalje na sceni. Ta konstrukcija izazvala je mnogo vesela smijeha publike. Lucinda Childs pokazala je i djelo Concerto (glazba H. M. Gorecki) iz 1993, koje je, po mom mišljenju, koreografski bio najuzbudljiviji dio Past Forwarda. Otplesavši je kao posljednju točku predstave, plesači White Oak Dance Projecta: Raquel Aedo, Mihail Barišnjikov, Tadej Brdnik, Emil Coates, Rosalynde LeBlanc, Michael Lomeka i Emmanuele Phuon pokazali su tehničku uvježbanost modernoga plesnog izričaja, kao što su u prijašnjim radovima pokazali spremnost da sudjeluju u projektima koji se ne zasnivaju na tehnici, nego na režiji pokreta i dramaturgiji poruke koja se prenosi publici.

Barišnjikova se ideja da okupi koreografe šezdesetih i rekonstruira njihove tadašnje koreografije pokazala nedvojbeno uspješnom. Dakako, ukoliko postoji mogućnost da se slično napravi u Zagrebu s našim plesnim umjetnicima koji su djelovali tih čarobnih šezdesetih — tu mogućnost trebalo bi iskoristiti.

Ljiljana Mikulčić Resnick