Bahati pisci, gluhi izdavači, a Ministarstvo...

Tribina Pisci i izdavači, Kulturno-informativni centar, Zagreb, 10. travnja 2001.

Treba li država stipendirati pisce ili ne? Postoji li u Hrvatskoj uopće nekakvo tržište? Je li otkup kamuflirano potkradanje knjižnica? Krije li se pravo rješenje u stvaranju prve književne agencije? I naposljetku: bave li se Narodne novine legalno reketom?

Tko o čemu... ali novca nema!

Svakakvih ideja i zaključaka može se čuti kad pisce i izdavače dovedete za isti stol, kao što su to na tribini u KIC-u učinila Moderna vremena. Razlozi su svima poznati: nakladnicima je teško, piscima još teže, novca malo, a čitatelje da i ne spominjemo. Kao i obično, svaka je stranka vukla na svoju stranu — pisce su branili Borivoj — a ne Borivoje kako tvrdi novinarka »Večernjeg lista« Lada Žigo — Radaković, Branko Maleš, Edo Popović i Robert Perišić; izdavače pak Nenad Popović, Nenad Bartolčić (koji je ujedno i vodio Tribinu), Igor Gelenčer i Valerij Jurešić. Čitatelje se pak moglo nabrojiti na prste obje ruke, a podjednako je važno bilo pobrojiti tko sve nedostaje iz institucija — nije bilo nikoga iz Ministarstva kulture, DHK-a, HAZU-a, Matice hrvatske, PEN-a (doduše Nenad Popović je tajnik PEN-a, no to je u kontekstu tribine bilo nevažno), Filozofskog fakulteta.

Ako je netko zaboravio koji su razlozi organiziranja Tribine, podsjetimo da je medijski rat između pisaca i izdavača potpalio Robert Perišić predloživši da pisci i izdavači ravnopravno dijele novac od otkupa knjiga, što su poslije u dnevniku »Republika« podržali Maleš i Radaković. Sam Perišić na tribini nije tvrdio da je njegov prijedlog savršen ili definitivan, no vidjelo se da je ogorčen što se o njegovu prijedlogu nije barem raspravljalo, a da ni jedan drugi prijedlog nije lansiran. Veći broj izdavača, od kojih se nitko nije pojavio u KIC-u, Perišićev prijedlog interpretiralo je kao čistu piščevu bahatost, premda su još koliko jučer od pisaca tražili da autori sami pronađu dio novca za objavljivanje vlastite knjige. Ako netko ne zna, recimo, da se dobar dio knjiga i dalje objavljuje po sistemu malo potpore, malo otkupa, malo donacija i, eto, knjiga je pokrivena, a pisci nek budu sretni što im je uopće tiskana. U povodu potonjeg Maleš je zgođušno napomenuo da su izdavači često i pisci, ali da kao izdavači jako brzo zaboravljuju da su pisci. Svi su se složili da u Ministarstvu kulture o svemu tome šute kao zaliveni.

Opet Perišić!

Druga važna stvar o kojoj se govorilo na tribini bilo je tržište. Postoji li ili ne postoji? Mišljenja se razilaze. Činjenica je da Tomić, Ferić, Jergović, Tribuson, Matanović, Gavran i još neki prodaju između četiri i šest tisuća primjeraka, što doista nije malo. Na Tribini se moglo shvatiti da se hrvatski izdavači dijele ne one koji žele prodati knjigu i na one koji za sam čin prodaje nimalo ne haju, nego se oslanjaju na famozni otkup. Nadalje, nije zaboravljena ni činjenica da je knjižarski lanac u Hrvatskoj slomljen. Čak šest knjižara iz središta Zagreba nestalo je u posljednjih pet-šest godina i — nikom ništa. Perišić je zaključio kako se u Ministarstvu kulture ponašaju kao da ih se raspad knjižarske mreže apsolutno ne tiče. Zatim je rečena koja i o stipendiranju pisaca — što postoji u oglednoj Sloveniji. O toj, kao i o drugim inicijativama — kako se moglo zaključiti — pisci još očekuju bilo kakvu službenu reakciju.

Najoriginalniji prijedlog iznio je Nenad Popović. Sasvim ozbiljno ustvrdio je da se Narodne novine otvoreno bave reketom pa je predložio da se prekine financiranje tiskanja knjiga iz zahvalnosti — u Narodnim novinama svojevremeno su objavljivani autori poput Franje Tuđmana, Vladimira Šeksa i Zlatka Canjuge — i da se taj reketirani novac utroši za stipendiranje i financiranje pisaca. Svi — i pisci i izdavači — složili su se da je to sjajna ideja pa je Tribina mogla biti u miru okončana.

Nenad Rizvanović