Avanture superiorna poznavatelja

Avanture superiorna poznavatelja

Slobodan Prosperov Novak, Povijest hrvatske književnosti, Zagreb, 1999.

Slobodan Prosperov Novak, Kratka povijest avanturizma, Matica hrvatska, Zagreb, 2000.

Kada je netko više od trideset godina nazočan u hrvatskome javnom i kulturnom životu, ostavivši za sobom gotovo dvadeset knjiga, od kojih su neke jednostavno nezaobilazne u poznavanju hrvatske književnosti, logičnim se očituje zov kojem nisu odoljeli ni manje značajni i radini književni povjesnici nego što je to Slobodan Prosperov Novak. No, kako u Hrvatskoj ništa nije jednostavno, tako ne treba očekivati ni da će se ono u kulturnijim sredinama uobičajeno u našoj roditi s jednakom lakoćom. Već i činjenica da do dana današnjega s adulatorskim pijetetom progovaramo o Kombolu, Vodniku ili Ježiću svjedoči koliko je književna povjesnica u nas još rijetko nastanjen žanr. Uz ostale razloge, stoji i onaj neveseli, ali ništa manje točan, da je u ovako maloj sredini pojava književne povijesti, s obzirom na sredstva i ljude, gotovo podvig.

Jedan čovjek, jedinstveni zapis

Stoga je već i najava šestosveščane povijesti hrvatske književnosti vrijedna pozornosti. To je, uz ostalo, dosad najopsežnije zamišljena povijest književnosti pisana iz pera jednog autora. Višesveščana Liberova Povijest hrvatske književnosti neujednačena je i koncepcijski, ali i kvalitetom, ne zato što bi bila djelom niza autora, nego zato jer se svaki od njih suviše bavio svojim specijalističkim segmentom, ne razmišljajući o zadanoj cjelini. Novakov projekt od takve boljke ne pati ne zato jer ga stvara isti čovjek, nego stoga što hrvatsku književnost cijeni jedinstvenim zapisom o sudbini kolektiva kome ona pripada.

Prvi svezak obuhvatio je razdoblje od početaka do Krbavske bitke 1493, a drugi od humanističkih početaka do Kašićeve gramatike 1604. Treći, zasad najnoviji, nosi podnaslov Od Gundulićeva »poroda od tmine« do Kačićeva »Razgovora ugodnog iz 1756.« Zbog odustanka od uobičajena književnopovijesna nazivlja književni strukovnjaci su, prikazujući to djelo, naglašavali da se, primjerice, u prvoj knjizi obrađuje srednjovjekovna dionica, s glagoljaškim humanizmom i predrenesansom, u drugoj da je riječ o humanizmu i renesansi, dok se u trećem svesku tretira hrvatska barokna književnost. Neki recenzenti uglavnom su samo upozorili na tu činjenicu, drugi su iz nje izvlačili stanovite zaključke.

Prikazivači su naglašavali i odijeljenost glavnoga, povijesničko-narativna dijela teksta od izvora, literature, uobičajena historiografskog instrumentarija. Odustajanje od stilskoformacijskoga nazivlja nazvali su ležernim odnosom spram periodizacije, a prianjanje uz metodologiju kronološkoga nizanja usuprot književnopovijesnom hijerarhiziranju pretpostavljanjem posebnoga u odnosu na opće. Je li riječ o kriptoprigovoru ili konstataciji, teško je reći.

Literarnost i scijentizam

Prigovor, pak, o nedovoljno uvjerljivu odustanku od diobe književne građe prema književnim vrstama i povijesnim regijama čini mi se neozbiljnim jer Novak, ponegdje i prenaglašeno ostentantivno, piše o regionalizmu ne samo književnoga nego i društvenoga hrvatstva. Naivno povjerenje u pozitivnu istinu može nas ovdje lako odvesti od dubrovačko-dalmatinske do gruške, lapadske, pa i književnosti Prekoga unutar sveukupne nacionalne književnosti, kojoj tako preostaje uloga tek ideološki obojena kvaziformalna okvira. Glede tog problema Novak se iskazao daleko lucidnijim od svojih kritičara.

Novakovo odustajanje od pojma literarnosti, na što je također upozoravala struka, te dovođenje u smisaonu blizinu tematski i svrhovno nesrodnih tekstova nešto je, cijenim, mnogo bitnije nego što dosadašnji prikazi ovoga djela pokazuju. Njime se, doduše, afirmira Novakova postmoderna situacija, ali ne samo to. Literarnost je ovdje pojam u uskoj svezi sa scijentizmom. Naime, želimo li biti dosljedni, istraživanja starije hrvatske književnosti možemo dovesti do dvije krajnosti. Ako smo tako sigurni da raspolažemo znanstvenom metodologijom koja nam jamči dosljedan pojam literarnosti, možemo stvoriti doslovno nepregledne hrpe rasprava o raznim aspektima dopreporodne književnosti. Pritom moramo priznati da se bavimo materijalom koji sam po sebi ostaje mrtvim slovom na starom papiru. Scijentificirajući ga ujedno smo ukinuli i ono malo njegove moguće korespondentnosti sa suvremenim čitateljem.

Posvemašnji odustanak od književnoznanstvenih kriterija dovest će nas pak do esejistike u kojoj će sve biti dopušteno. Ne samo ležernost nego i arbitrarnost, pa i eholalija na kojoj su neka znana književnokritička, rjeđe i književnoznanstvena imena, izjednačavajući potpunu nesuvislost s posvećenim znanjem, u Hrvatskoj napravila karijere.

Novak bira nešto daleko kompleksnije pa i zahtjevnije. On uvažava znanstvenost književne povjesnice u mjeri nužnoj za ustegovljenje vlastita esejiziranja. Odustajući od scijentizma on to radi ne linijom manjeg otpora nego pomalo prepotentnom, ali opravdanom gestom superiorna poznavatelja suvremenih znanstvenih i kulturoloških koncepcija. Nakon brojnih pa i otužnih prežvakivanja postmoderne, dobili smo tekst koji se koristi njezinim vrlinama, spreman poigrati se činjenicom tek nakon što je apsolvirao sve moguće činjenice. Njegova namjera nije pretvoriti književnopovijesnu činjenicu u znanstvenjački suhu tvrdnju. On namjerava i uspijeva tu činjenicu oživiti pred našim očima zavodnički nas, i sam koristeći književnosne postupke, uvlačeći u prostor vlastita interesa. Zato Novakova povijest ima nešto od enciklopedizma kao stanja duha. Ona pokušava iskazati sve, na način najadekvatniji onome što iskazuje.

Pritom, kada zaboravimo formalnometodološke prigovore, a oni su u struci koja se par excellence ne odmiče od statusa predparadigmatskoga znanja, dvojbeni po sebi, vlastiti duh otvaramo obilju neočekivanih poslastica. Ne samo da pred nama izranjaju brojna nepoznata imena i zaboravljeni stari svesci nego ti isti marginalci i zaboravljeni vagabundi povijesnim guštarama na začuđujući način oživljavaju zajedno s našom spoznajom da pustolovina počinje iza zrcala zaborava. Kao da u novostečenu pravu na govor svi ti Milovci, Divkovići, Cedulini, Mekinići, Brautići, Milunovići, Pruščaci, Ančići, Kruhoradići, Biundovići, uz legiju nepoznatih te niz onih poznatijih, sa zahvalnošću shvaćaju da žive samo u nama i po nama, nagovješćujući ono što mi tek moramo shvatiti — da ni nas ne bi bilo bez njih, ali ne njih pospremljenih u kataloge zaborava, nego njih sada i ovdje, elokventnih u našoj ljubavi, živih u našemu prepoznavanju.

Svečani mir tamnih pohranilišta

Svi prigovori mogući zbog žanra književne povjesnice otpadaju u povodu vrlo slične, premda i sasma različite, godinu dana mlađe Novakove knjige Kratka povijest avanturizma čija početna rečenica sadrži i osoban intelektualni credo autora: Radoznalom čovjeku svečani mir tamnih pohranilišta davnom rukom ispisanih pisama zna pružiti veliko zadovoljstvo. Ta zbirka raznoraznih, uglavnom već ranije objelodanjenih ogleda govori o hrvatskim protestantima, pustolovnim filolozima, lažnim krunama, morskim čudovištima, evanđelistima nemogućega, doktrinarima i opsjenarima koji bi teško mogli pod jednu kapu da nije žovijalna duha znanstvenika koji pokazuje kako je sve, ama baš sve u Hrvatskoj muka jer se za sve, pa i za Hrvatsku, tek trebamo izboriti. Prilog toj borbi jest i prkos zaboravu, imenovanje prašine, upravo da bi se ispod nje otkrili postamenti jednog identiteta trajnijeg od našeg bahatog nemara.

Strast je drugo ime za stav. Bljeđahno, nezainteresirano pisanje, scientifikacija i formalizacija govorenja o bilo čemu prije svega isključuje stav. Bit će, svakako, ljudi koji se neće složiti s Novakovim stavovima i koji ih nikada, osobito glede književne povjesnice, neće prihvatiti. Jednima će nedostajati brojenje slogova i akcenata, drugima već nedostaje žanrovska ezoterija. Sigurno će se naći i onih nezadovoljnih regionalizmom, ali i ponegdje prenaglašenom crtom južnoslavenstva hrvatske kulturne povijesti. Dakako, svaki prigovor, ako ne želi biti apodiktičan, sadrži nešto od istine.

Izvan katedarskih stega

Regionalizam hrvatske književnosti nije svemir ispunjen međusobno intaktnim galaksijama, i to autor u svojoj povjesnici zorno pokazuje. Južnoslavenski kompleks osvijetljen je u vizuri vatikanskih poticaja kao metafore i metonimije za veće političko strateške igre u kojima je Hrvatima bila namijenjena uloga čiju dionicu nisu uvijek sami, još rjeđe u vlastitu korist, ispisivali. Je li Vatikan jedini prethodnik Versaillesa, što autor vjerojatno nije htio sugerirati, pitanje je o kome će se svakako još lomiti koplja. Također, u trećoj knjizi ove opsežne povjesnice nije eksplicitno izrečeno, ali zato nije ništa manje jasno, da je južnoslavenski nazivak za sve istočnije od granica iz doba srijemskokarlovačkog mira istoznačan isključivo hrvatskome. Kao što je to i ilirizam i slovinstvo.

Sličnost dviju knjiga onima koji se zauzimlju za katedarsku stegu sigurno će izgledati sumnjivo. Razlika među njima čitka je na tematskoj razini. Koncepcija pak, razvidna u razlomljenosti, fragmentnom publicističkom obuhvatu, prije odgovara drugoj knjizi. No u njoj je možda manje razvidno koliko je grč, rez, tragika promašenih sudbina i nerealiziranih projekata trajno i normalno stanje hrvatske književnosti, upisano u nju većsamim oblikom i položajem zemlje čiji je glas ta književnost imala biti. Kada odgonetnemo taj kauzalitet, postat će nam jasno koliko je uzeti pero u ruku i njime ispisati hrvatsku riječ stoljećima bilo ravno avanturizmu. I, nije li i danas, kada o toj riječi pišemo, potrebno prizvati svijest o avanturizmu toga čina. Jer, samo nas avantura može držati budnima. I živima.

Antun Pavešković