Atraktivna gostovanja

Više atraktivnih gostovanja uz pokoji nastup domaćih glazbenih snaga — to je bilanca zagrebačkog glazbenog života u prvoj polovici travnja! Na samom početku mjeseca Basel Sinfonietta s dirigentom Joelom Smirnoffom i pijanistom Charlesom Rosenom pohodila je Zagreb, nastupivši u Lisinskom u sklopu ciklusa Svijet glazbe. O kvaliteti muziciranja ovog orkestra, koja je u skladu s uobičajenim visokim profesionalnim standardima, zapravo ne treba govoriti. O njegovoj umjetničkoj orijentaciji sigurno treba, jer Basel Sinfonietta u središtu svog interesa ponajprije vidi projekte i produkcije koji nadilaze repertoarne okvire jednog klasičnog simfonijskog orkestra. Zagrebački nastup Basel Sinfoniette ponudio je skladbe autora dvadesetoga stoljeća, u rasponu od orkestralne fantazije Vatromet, op. 4, Igora Stravinskog do skladbe Difference IV-V: nasmiješena napetost — kolanje Mile Meierhans (na zagrebačkom koncertu djelo je doživjelo svoju praizvedbu), uz briljantni Koncert za orkestar Witolda Lutoslawskog, te koncert za glasovir i orkestar Elliota Cartera. Posljednje spomenuto djelo, nastalo prije četrdesetak godina kao uzorak tada postojećeg avangardnog glazbenog modela, pokazalo je na ovom koncertu tek doseg svoje važnosti u povijesnom okviru onodobne glazbene produkcije. Uza sve poštovanje prema skladateljskom opusu Elliota Cartera, valja ipak priznati da je ovaj njegov koncert upravo dosadno prepoznatljiv primjerak jedne glazbe koja pripada prošlom svršenom vremenu. Charles Rosen, podjednako ugledan glazbeni pisac i praktični muzičar, inače šarmantni gospodin u poodmaklim godinama, odmah je, svojim živim osjećajem za puls publike i atmosferu u dvorani, shvatio da dojam što ga je ostavio svirajući Carterov concerto treba retuširati nečim pijanistički konkretnijim, što daje čišće i čvršće obrise, pa je, kao dodatak, u velikom salonskom stilu odsvirao jedan Chopinov valcer. I mora se priznati, na opće zadovoljstvo publike, koja će s ovog koncerta vjerojatno pamtiti izvedbu Lutoslawskog, možda i Stravinskog, ali sasvim sigurno nastup Charlesa Rosena.

Sofisticirano umijeće

Fini uzorak vrlo sofisticirana pijanističkog umijeća mogao se čuti na recitalu Eugena Indjica nekoliko dana poslije! Nakon desetak godina obilaženja Zagreba (dakako, ne svojom voljom), Eugen Indjic ponovno se pojavio pred zagrebačkom publikom, podsjetivši svojim muziciranjem na svoja prva zagrebačka gostovanja, recitala s jedinstvenim interpretacijama Chopina, Schumanna i Beethovena, te onaj blistavi b-mol koncert Čajkovskog, koji je svirao uz Zagrebačku filharmoniju pod ravnanjem Lovre Matačića. Ovoga puta Eugen Indjic prvi je dio programa posvetio Chopinu, izvevši u nizu nocturno, c-mol, op. 48, br. 1, baladu, f-mol, četiri mazurke, op. 30, tri mazurke, op. 63, te scherzo u cis-molu, da bi u nastavku odsvirao poetično-dramatične Schumannove Fatansiestücke, op. 12 i Petruška-suitu Igora Stravinskog. Pa ako je Indjicevo delikatno muziciranje, posebice u baladi i mazurkama, op. 63, razotkrilo sav osjećajno romantični, a ipak tako aristokratski otmjen Chopinov glazbeni izričaj, fantazmagorični Schumann, u svojim fantastičnim skladbama, tim genijalnim glazbenim orisima vlastitih snoviđenja i halucinacija, potvrdio je Indjica kao kongenijalnog tumača. Osim što je pijanist savršene zanatske odnjegovanosti, Indjic je umjetnik duboka, intuitivnog razumijevanja glazbe. On ne svira sebe, već svira djelo odabranog skladatelja, i u tom plemenitom posredovanju dubokom koncentriranošću i vrlo sofisticiranom pijanističkom vještinom oživljava sam puls glazbenog djeteta. Indjicev je pijanizam fini amalgam čistih obrisa fraza prirodnog ritma disanja, rafinirane pedalizacije, blistave jeu perlé tehnike i nevjerojatnih amplituda u krajnostima od prozračnih piana do moćna, energična, ali tonski nikad brutalna fortissima. Sve je tu podređeno autentičnosti izričaja pojedine skladbe, i zato se stupanj ekspresivnosti Indjiceva pijanizma mijenja s obzirom na djelo koje isvodi. Od Chopinove sanjarske otmjenosti, preko halucinantnih Schumannovih vizija, on u trenu osvaja prostor Stravinskijeva robusnog klavirskog sloga, koji zahtijeva sasvim drukčiju kvalitetu zvuka. U toj sposobnosti stalnih metamorfoza leži tajna uvjerljivosti Indjiceva pijanizma, jer taj je pijanizam savršeno kontroliran i potpuno u funkciji njegove izvođačke imaginacije, bogate i vrlo slojevite, koja dopire do same srži glazbe.

Skriveno gostovanje

Sasvim skriveno u sadržaju ovogodišnjih događanja Pasionske baštine ostalo je iznimno glazbeno gostovanje. Riječ je o nastupu ansambla Dialogos što ga je prije pet godina osnovala muzikologinja Katarina Livljanić, danas već u međunarodnim razmjerima afirmirani stručnjak za izvođenje gregorijanskog korala i srednjovjekovne liturgijske glazbe. Katarina Livljanić predaje srednjovjekovnu glazbu na Sorboni, a osnovla je i katedru za interpretaciju gregorijanskoga korala na Sveučilištu u Limericku (Irska). Svoja znanstvena istraživanja uvijek je smatrala nužnim povezati sa živom izvodilačkom praksom, pa je na tragu tih nastojanja formirala i ansambl Dialogos. Novi projekt ansambla, Tondalova vizija, izrastao je na hrvatskoj glazbenoj baštini, i prema riječima voditlejice Katarine Livljanić, »istražuje najarhaičnije slojeve hrvatske liturgijske glazbe«, suprotstavljajući, u kontekstu jedne suvremene scenske prezentacije »glagoljaško pjevanje, gregorijanski koral, latinsko višeglasje i stare prozne tekstove hrvatskog srednjovjekovlja«. U tom jedinstvenom projektu članice Dialogosa pod vodstvom, i uz sudjelovanje Katarine Livljanić, rekonstruirale su, nevjerojatnim spojem izvođenja kao rezultata rigoroznih znanstvenih istraživanja i istinskog nadahnuća glazbom i duhom epohe, čudesnu viziju oporih i milozvučnih napjeva, liturgijskih čitanja u duhu gregorijanskih melodijskih obrazaca, u prostoru od istarske do južnodalmatinske liturgijske tradicije. Ovo istinski nadahnuto otkrivanje duha dalmatinskog srednjovjekovlja po dubini i čistoj ljepoti tumačenja pripada jako iznimnim, nepatvorenim umjetničkim događanjima, koja se, tek vrlo povremeno, ostvaruju u sadašnjem zagrebačkom glazbenom miljeu.

Povratak Wagnera

Dan poslije, u skladu s tradicijom nadolazećih blagdana, Zagrebačka filharmonija održala je svoj Uskrsni koncert. Bila je to zapravo treća verzija najavljenoga povratka Wagnerova Parsifala u zagrebački glazbeni život. Jer kako je operna kuća evidentno nedostatno ekipirana da se pozabavi uprizorenjem ove muzičke drame, odveć ambiciozna Zagrebačka filharmonija najprije je najavila koncertno izvođenje Parsifala, da bi se projekt poslije sveo na razumni okvir izvođenja odabranih fragmenata, a u finalnom produktu konačno pojavio kao udrobljeni program s uvertirom Lohengrinu, Siegfriedidilom, dva ulomka iz Parsifala (predigrom prvom činu i orkestralnim dijelom poznatim kao Čar Velikog petka), uz dodatak Preludija prvom dijelu oratorija Gerontijev san Edwarda Elgara. Od obećavana Parsifala nije baš mnogo ostalo, a s obzirom na aktualno stanje zagrebačkih orkestara i trenutno u operi raspoloživa pjevačkog kadra, teško da ćemo Parsifala čuti, pogotovo pak vidjeti u idućih pedeset godina!

Frank Shipway na čelu Zagrebačke filharmonije, orkestra još daleko od perfekcije potrebne za izvođenje Wagnerove glazbe (gudači nisu zvučali homogeno, a u uvertiri Lohengrinu, u visokim lagama, nisu bili ni intonativno besprijekorni), pokazao je dostatno znanja i dirigentske vještine da izvedbe održi u okvirima korektnog muziciranja. Shipway je neosporno dirigent potrebne energije za rad s jednim orkestrom, za sada još znatna potencijala, ali ne i uvijek velikog učinka, kakav je Zagrebačka filharmonija. Nedvojbeno, on je najkvalitetniji dirigent kojeg si Filharmoničari, s obzirom na svoje aktualno stanje, mogu priuštiti. Čini se da Shipwayu, kako je pokazao spomenuti koncert, glazba za sada nije u prvom planu, i da se najviše brine oko dojma koji će ostaviti, kako na orkestar, tako i na publiku. To baš nije idealno, ali što ćemo; nitko nije savršen!