Ambiciozni magazin

»Godine nove«, kulturni magazin, broj 08/09 (2000/2001), glavni urednik Predrag Madžarević, Zagreb, 2001.

Slično poput »Godina« i »Godine nove« su nakon nešto dulje stanke (posljednji, sedmi broj, izašao je ujesen 1999) te određenih kadrovskih izmjena, ponovno pred hrvatskim čitateljstvom. Najnoviji dvobroj, kojim se željelo nadoknaditi vremenski propust ne donosi i neke dramatične promjene, dapače, neke se rubrike nastavljaju na prethodna izdanja. Tu je, tako, ponovno Preludij s kratkim pregledom socijalno-kulturnih zanimljivosti po izboru urednika, slovenski pisac Andrej Blatnik nastavlja Obnovu & izgradnju drugim sveskom plana petoljetke o kulturnim promjenama zemalja u tranziciji, putopis ovaj put vodi u Kinu, dr. Ferić uporno nastavlja liječiti seksualne frustracije, a slovom ž završava i neobavezna abeceda filma Dragana Juraka. Matakovićev strip i nekoliko kratkih muzičkih recenzija zatvaraju poznatu shemu časopisa. I, naravno, ni ove »Godine nove« ne mogu bez J. G. Ballarda.

Glavna je tema broja pomalo zakašnjeli komentar smjene milenija od strane svjetski poznatih publicista, teoretičara, umjetnika i medijskih aktivista, a pri tome je manje važna činjenica da je malo koji prosječni hrvatski čitatelj čuo za ikoga od njih. »Godine nove« uvijek su tvrdile da nisu okrenute nikakvom posebnom čitateljstvu, no nekom ne osobito angažiranu kulturnom čitatelju iz ovog će broja možda biti zanimljiv tek tekst Emira Imamovića o narodnjacima i njihovim stihovima, priča o vivodinskoj vještici iz 18. stoljeća — Bari Petrušini, kineski putopis te, eventualno, intervju s Matom Parlovom. Ostatak broja čine prilično pretenciozni temati i komentari koje će tek neki pripadnici mlađe generacije naći zanimljivima ili provokativnima. Za »Godine nove« vrijedi da su u nekoliko slučajeva ipak uspjele prepoznati buduće hrvatske književne zvijezde — od početka su promovirale Ferića, Tomića i Tatjanu Gromača, pa postoji mogućnost da i među ovdje predstavljenim rijetkim književnicima stoji neko buduće poznato ime. I ovaj je časopis, dakle, književnost malo stavio u drugi plan jer su uz pjesmu Tomislava Bajsića tu tek tri priče — američkoga Sarajlije Aleksandra Hemona, tradicionalna deveta Kavica Andreja Puplina i Volim stare godine Vedrane Rudan.

Ono što se za »Godine« nikako nije moglo reći nedvojbeno vrijedi za »Godine nove« — vrlo su ambiciozan časopis, pa ipak, nakon što ste ih pročitali, nećete biti bitno pametniji ili informiraniji, niti ćete previše znati o domaćim kulturnim zbivanjima. Zbog toga im u naslovu i stoji prikladni naziv magazin — od njega se naime ponajprije očekuje da svojom koncepcijom zabavi, ponudi mnoštvo tematski različitih provokativnih članaka te da se, eventualno, pozabavi nekom suvremenom sociološkom pojavom. »Godine nove«, tako, namjeravaju biti elitni magazin nove, mlade i nadobudne kulturne generacije. Možda će se u budućnosti njihove namjere i ostvariti, a možda će se poput brojnih drugih časopisa jednostavno ugasiti jer ni jedan čitatelj zasigurno nema namjeru iz godine u godinu strepiti da li će se njegov omiljeni časopis uopće pojaviti. Tu je ujedno i glavni problem oba časopisa (»Godina« i »Godina novih«) — naime jednogodišnji, i uz to nepravilni, ritam izlaženja onemogućava formiranje stalnoga čitateljstva, neprekidno praćenje kulturnih zbivanja te ograničava količinu informacija koji ti časopisi onda mogu pružiti. »Godine nove« možda će vas i zabaviti, ali vrlo brzo ćete ih prelistati, zaboraviti i spremiti u neki kut, a sjetit ćete ih se tek kada neka od spomenutih faca postane svjetski poznata zvijezda.

Jelena Gluhak