Proživjeti glazbu

Proživjeti glazbu

Charles Rosen u Zagrebu je gostovao početkom travnja, kada je s orkestrom Basel Sinfonietta izveo Koncert za glasovir i orkestar američkog skladatelja Elliota Cartera

Izvedbom je ravnao Joel Smirnoff, inače prva violina kvarteta Julliard, a na programu su još bila djela Igora Stravinskog (Vatromet), Witolda Lutoslawskog (Koncert za orkestar) i Mele Meierhans (Differance IV+V). Rosen je autor dvije iznimne knjige: Klasični stil (1970) i Romantična generacija (1995), pripadaju obveznoj literaturi, a za zbirku eseja Sonata Forme bio je nominiran i za Pulitzerovu nagradu. Rosenovo je znanje enciklopedijskog opsega, usko i nužno vezano uz njegovu primarnu vokaciju i profesiju — pijanizam, no jedan je od rijetkih pijanista i glazbenika koji je svoja cjelovita i specifična iskustva uspio artikulirati i kao samostojna teorijska ostvarenja. Podjednako je poznat i cijenjen i kao predavač, a njegovo zanimanje za glazbu, nepresušno i živo involvirano, ogleda se i u njegovu pijanizmu.

Charlesa Rosena zamolili smo za razgovor prije zagrebačkog koncerta, koji je dio niza nastupa njegove turneje u posljednjih mjesec dana — Španjolska, Philadelphia, London, New York, Kalifornija, Grčka, na kojoj je svirao nekoliko različitih programa.

Kada se počelo razvijati vaše specifično zanimanje za glazbu koje prelazi granice pijanizma?

— Kao i većina pijanista, počeo sam svirati rano, sa četiri godine, a uvijek sam volio čitati i čitao sam sve do čega sam mogao doći. Jednako je široko bilo i moje zanimanje za glazbu uopće, no nikad se njome nisam bavio doista kao znanstvenik. Kada sam, primjerice, počeo snimati, odlučio sam sâm pisati tekstove za svoje ploče jer su drugi često pisali besmislice, no ništa posebno nisam otkrio u glazbi. Samo sam ukazao na nekoliko stvari. Ishodište je uvijek bilo sviranje. Kada bih počeo raditi na nekoj skladbi, pijanistički interes vodio me do istraživanja i eventualnih saznanja ili spoznaje, i ta su dva, uvjetno rečeno, umjetnička i znanstvena aspekta svakako jako utjecala jedan na drugi. Moj se način sviranja razvijao tijekom godina, a velik utjecaj na mene imali su moji prvi učitelji, Moritz Rosenthal i njegova žena (Rosenthal je bio Lisztov učenik i Brahmsov prijatelj), no sumnjam da se moj pijanizam mijenjao u odnosu na knjige koje sam napisao.

Obje su knjige tematski jasno određene, i iz današnje perspektive mnogima će se činiti (dok ih ne pročitaju) čak pomalo hermetičnima.

— Klasični stil je knjiga koja raspravlja glazbu Haydna, Mozarta i Beethovena, govori o klasičnom stilu koji je na neki način normativni, po njemu mjerimo sve što je nastalo poslije. Jer, klasični stil toliko je snažan da ga se moglo ili imitirati ili ići protiv njega; Beethoven je za skladatelje koji su došli nakon njega bio prava katastrofa, i želio sam vidjeti zbog čega je to tako, a Haydn je, recimo, najmanje popularan od sve trojice i teško je reći zbog čega. Neki mađarski muzikolog je na simpoziju o Haydnu na to pitanje zgodno odgovorio: »Haydn je najmanje popularan i manje prihvaćen od Mozarta zato jer je predobar za nas«.

Na koji se način stječe ta potrebna glazbena kultura, posebno danas?

— Tako da se glazba mnogo sluša i upoznaje. No, problem je što se u 19. i početkom 20. stoljeća glazba učila tako da su ju ljudi sami svirali na klaviru, a danas se to čini putem ploča, što ne zahtijeva istu vrstu napora i pažnje. To je veliki gubitak. Želite li naučiti nešto o glazbi, morate svirati. Ja sam svirao sve što mi je došlo pod ruku — kada su me zanimali korali iz 15. stoljeća, svirao sam ih na klaviru, to nije zvučalo sjajno, ali sam ih upoznao i shvatio o čemu je riječ.

U knjizi Romantična generacija ne samo da objašnjavate međuodnos književnosti, slikarstva i glazbe nego postavljate i svojevrsne interpretativne parametre.

— Ta je knjiga u mnogočemu drukčija od Klasičnog stila. Romantizam je razdoblje koje je temelj cijeloga pijanističkog repertoara, a to je ono čime se bavim cijeloga života. I tu je problematika doista izvirala iz pitanja kako izvoditi neku glazbu. Teško je pomiriti, uskladiti, prošlost i sadašnjost, i shvatiti današnje značenje nekog djela. Pritom treba biti oprezan, jer i nekada su postojali različiti pristupi — nisu svi svirali jednako niti su svi instrumenti bili jednaki. To je, mislim, problem s autentičnim izvedbama. Stajališta o tome kako je razvoj instrumenata utjecao na estetiku samo su djelomično točna. Beethoven je pisao glasovirske sonate za instrument koji zapravo nije imao, a već je i Bach u svojoj 4. partituri imao problem da ono što je napisao nije moglo biti izvedeno na instrumentu koji je imao na raspolaganju.

Što mislite da je važno za današnje mlade glazbenike?

— Najvažnije je da što više glazbe upoznaju u što ranijoj dobi, to znači do dvadesete godine, jer sve što naučite nakon dvadesete mnogo je teže. Ja sam imao sreću da me kao desetogodišnjega dječaka prijatelj, koji je bio glazbeni kritičar, vodio na po pet, šest koncerata tjedno, a i sustav školovanja i učenja bio je drukčiji. Ne predajem mnogo, ali jednom godišnje držim predavanja na Sveučilištu u Teksasu, gdje je klavirski odjel doista velik. Ispostavilo se da samo jedan od mojih dvanaest studenata zna sve trideset i dvije Beethovenove sonate, a ni jedan sve Schubertove. To je strašno! Oni, naime, ono što žele svirati slušaju s ploča umjesto da sviraju, a po propozicijama studija na svakoj godini moraju održati recital, i tako cijelu godinu spremaju jedan program. Ako bih ja i nastojao to promijeniti, bez tog recitala studenti ne bi mogli upisati sljedeću godinu. A to je po meni potpuno krivi način. Ja sam Hammerklavier sonatu naučio sa četrnaest godina — to mi je zadao profesor, iako je naravno znao da je neću svirati prije svoje dvadesete. I to vrijedi za sve. Pijanist Joseph Hoffman je u dvadeset i četvrtoj godini u Moskvi imao dvadeset koncerata u sezoni i nijedna skladba programa nije bila ponovljena. Znati cjelokupne opuse Beethovena, Schuberta, Mozarta, pa se nakon deset godina vratiti tome, velika je stvar. Interpretaciju uvijek možete mijenjati, ona se i mijenja, ali ono što ne možete promijeniti vaše je neposredno iskustvo glazbe. Isto bih savjetovao i skladateljima jer oni svoj izraz oblikuju kao opoziciju nečemu, određuju se prema postojećem. Elliot Carter ili Pierre Boulez poznaju cjelovite opuse svojih prethodnika. No, ponavljam, ono što je važno jest iskusiti, proživjeti glazbu, odsvirati je i baviti se njome.

Razgovarala Dodi Komanov