Želimo li odraslo kazalište?

Želimo li odraslo kazalište?

Premda sam kazališni kritičar koji je, zbog profesionalne korektnosti, pero objesio o klin sve dok obnašam dužnost ravnatelja jedne kazališne stvarnosti, ipak, prisiljen sam intervenirati — dakako, kao osoba koja piše o kazalištu, a ne u liku kazališnoga »birokrata« — glede onoga što je gospođica Tajana Gašparović napisala, u obliku kazališne kritike, u broju 184 časopisa »Vijenac« (pod naslovom Neshvaćanje Krleže).

Vodeći računa da kritičar (bilo koji) ima i pravo i dužnost izraziti vlastito mišljenje do kraja, ipak je njegovo pravo, ali i dužnost, raspolagati dubokom općom kulturom u svezi s materijom koju tretira jer u suprotnome njegov se sud izlaže opasnosti da se pretvori u bumerang (»ali što to kaže!?«) ili pak u uvredu spram kritizirana subjekta/djela. U slučaju spomenute recenzije, čijeg autora inače cijenim zbog njezine smionosti, uletio je u oba incidenta.

Kada to kažem, ne želim ulaziti u bit same kritike, nego — kao što učinih drugom prigodom, i u drugom časopisu — povesti razgovor o tome kojim sredstvima, i to ne samo po mome mnijenju, kazališni kritičar mora raspolagati da bi ga se takvim i smatralo. Kritičar — književni, glazbeni, filmski, kazališni, umjetnosti, itd. — osim što mora očigledno posjedovati široku kulturu na polju neke specifične kompetencije, mora i dobro poznavati golemu količinu djela. Glazbeni kritičar u uhu mora već imati na tisuće i tisuće izvedbi i glazbe. Kritičar umjetnosti u očima na tisuće slika, crteža itd. Kazališnom kritičaru, međutim, nije dostatno što je pročitao na stotine i tisuće kazališnih tekstova te kritičkih, esejističkih, odnosno povijesnih djela o svekolikoj materiji, nego mora i pogledati velik broj predstava uključujući tu i brojne različite verzije te iste predstave (tj. različita redateljska čitanja) i po mogućnosti na više jezika. Zašto? Zato jer redatelj određene predstave u ostvarivanju nekog uprizorenja za sobom nosi i čitavo vlastito iskustvo čitača teksta te gledatelja mnogih, drugih predstava. Kazališni kritičar, osim toga, mora biti oboružan iznimnom osnovnom kulturom na različitim poljima: na poetskome, dramaturškome, umjetničkome, glazbenome, slikarskome itd., jer kazalište jest (i) interdisciplinarna umjetnost, sinteza raznolikih grana umjetnosti. Kada, pak, pred sobom imamo predstavu interpretiranu na stranome jeziku, štoviše autora vlastitoga kulturno-lingvističkog okružja, spoznajna sredstva uvlače i znanja koja idu od povijesti spektakla i kazališta onoga danog kraja do estetskih, stilističkih, lingvističkih itd. kodeksa kao i brojne raznolike interpretativne škole danoga glumišta. No, to nije sve. U našem slučaju (Michelangelo Buonarroti) nalazimo se pred tekstom mladoga miteleuropskog i hrvatskog autora s početka stoljeća o talijanskoj, pače firentinskoj, renesansnoj ličnosti s kojom su se ukoštac uhvatili pak firentinski redatelj i scenograf-kostimograf! To je dostatno da svaki kazališni kritičar koji nije Talijan, uključujući i najvećeg znalca, biva prisiljen sto puta promisliti prije nego što će preuzeti obvezu da kritiku stavi na papir, a jednom kada je donio odluku da je napiše, velikim intelektualnim poštenjem mora se, napose ako je mlad, ipak ograditi ovom premisom: »Objektivno ne raspolažem spoznajnim sredstvima da pristupim kritičkome diskursu o Krležinu Michelangelu u izvedbi Talijanske drame i režiji Gianfranca Pedulla, no želim ipak izraziti svoje mišljenje«.

Ako tako ne biva, ispada umišljenim i drskim te, kako sam na početku već rekao, besplatno vrijeđa angažman, rad i pamet svih ostalih. Da skratim, prosječni kazališni kritičar ne može se takvim smatrati ako nema veliko nagomilano iskustvo i uz to barem desetak godina provedenih u kazalištu: u gledalištu, ali i iza kulisa!

Volio bih, i time zaključujem, da jedna stvar bude jasna u svezi s recenzijom gospođice Tajane Gašparović ili bilo koga drugog kritičara: osobno me ne zanima da kritika bude silom i kako bilo da bilo pozitivna. Odgovara mi i da bude negativna, ai (u dobru i zlu, u pozitivnom i negativnom smislu) vrednovatelj mora u svome vrednovanju iskazati jasno poznavanje svega onoga što sam već izložio. Samo u tom slučaju — a sada govorim kao kazališni djelatnik — kazališni je kritičar (!) proizvoditelj i prenositelj kulture te odgojitelj u odnosu na čitatelja, ali je nadasve i aktivni suradnik glumaca i čitave autorske ekipe. Simplificirajući (što ne znači i banalizirati), kritičar mora, nalik roditelju, znati i milovati i prekoravati te istodobno znati kada smo milovani i kada samo prekoriti. No, ako više nego o odgoju djece rečeni se roditelj više brine o vlastitome ja i vlastitome miru, neka se ne žali ako će u kući imati posla s kompleksiranim i neodgojenim sinom. Izvan metafore, želimo li odraslo kazalište? Istinito? Korisno? Onda mu pomognimo velikom ozbiljnošću.