Za inventarizaciju i registraciju

Za inventarizaciju i registraciju

Ako u Hrvatskoj dosad i nije postojala svima razumljiva politika čuvanja kulturne baštine, brojni su slučajevi u kojima su upravo konzervatori otvorili mogućnost kreativnog korištenja spomeničkih resursa

Prilog o zaštiti kulturnih dobara u nacrtu Strategije trebao je biti komplementaran analizi stanja objavljenoj u Nacionalnom izvještaju o kulturnoj politici Republike Hrvatske (1998). Ako su tamo ocrtane značajke i uvjeti funkcioniranja konzervatorskih institucija, te donesena pristupna pitanja za razmišljanje o perpektivama kulturnog nasljeđa i sustava službe zaštite, ovdje sam želio — oblikujući mišljenja niza kolega iz struke — iznijeti prijedloge za promjenu njezinih lošijih strana.

Inventarizacija i registracija hrvatske kulturne baštine u praksi je vjerojatno najbolniji test za djelotvornost i viziju konzervatorske discipline, no tom poglavlju, kao i pitanju legislacije, te problemu edukacije restauratorskih i konzervatorskih kadrova, »Vijenac« će uskoro posvetiti nekoliko tematskih rasprava, kao i o odnosu između turističke industrije i kulturne baštine. U pogledu prostornog planiranja, posljednji je trenutak da se potakne razmišljanje o nužnoj prekvalifikaciji povijesnih jezgri koje će temeljito dodirnuti nova stambena disperzija, neposredna turistička budućnost i nove industrijske potrebe. U svakoj od jadranskih povijesnih jezgri postoji više stotina napuštenih stanova i kuća. Smije li se na njihovu obodu graditi prije nego smo programirali njihovu rehabilitaciju? Širenje novogradnji negdje mora stati, razvoj se mora okrenuti prema zapuštenim jezgrama gradova. Rehabilitacija hrvatskoga kulturnog prostora traži energično revidiranje načina financiranja kroz integrirajuću politiku planiranja i što jasniji način profesionalnog i javnog odlučivanja, prije svega na regionalnoj razini. Program obnove stanogradnje u Hrvatskoj po prihvatljivijim ekonomskim mehanizmima, upravo najavljen od Ministarstva građevinarstva, trebao bi biti najprije kanaliziran unutar povijesnih jezgri, a ne za novogradnje na njihovoj degradiranoj periferiji bez međa prema krajoliku.

U sferi arheološko-konzervatorskih problema istaknut ćemo samo najeklatantniji problem. Pod morem je zaštićeno nepunih pet posto hrvatskog akvatorija, a tijekom ljeta je više od milijun zaronjavanja pod punom ronilačkom opremom. Smatramo da bi cjelokupni jadranski akvatorij trebao biti branjen (kao u Grčkoj i drugim mediteranskim zemljama koje su tako zaštitile ne samo kulturnu nego i prirodnu podvodnu baštinu), uz propise kojima bi se odredilo da se ronjenje obavlja samo organizirano, s osposobljenim i legaliziranim centrima i klubovima, izdavanjem koncesija lokalnim ronilačkim centrima koji bi nadzirali pojedine arheološke lokalitete. U svakom slučaju, bez lokalnog ekonomskog interesa i edukacije provedene na svim razinama teško će se potaknuti djelotvornija zaštita podmorja.

Ako u Hrvatskoj dosad i nije postojala svima razumljiva politika čuvanja kulturne baštine, brojni su slučajevi u kojima su upravo konzervatori otvorili mogućnost kreativnog korištenja spomeničkih resursa tumačeći gospodarske i socijalne potrebe modernog vremena pravilnije od planera, korisnika i investitora. Tim bi se prije trebali uskladiti zaštitarski prioriteti s lokalnim inicijativama i idejama. Prioritet bi trebali imati osobito projekti koji istodobno posjeduju socijalnu i gospodarsku vrijednost. Na osnovu utvrđene strategije kulturnog razvoja trebali bismo u tančine pripremiti moguće inozemno investiranje u obnovu spomeničke baštine (model Irske).

Ne bi trebalo zanemariti još jedan cilj nove strategije: stvaranje pozitivne slike Hrvatske u svijetu preko dobro upravljane spomeničke baštine (koja je istinsko sredstvo razvoja) s izravnim implikacijama u njezinim inozemnim političkim, kulturnim i trgovačkim interesima — što bi trebao biti važni vladin međunarodni prinos. U sferi međunarodnih odnosa treba istaknuti da se kao pozitivni nusprodukt Domovinskog rata razbujao interes niza inozemnih kulturnih institucija za suradnju s hrvatskim konzervatorima, muzealcima, arhivistima... Uspostavljena je mreža svakodnevnih kontakata, reklo bi se — mnogo zdravije nego u bilo kojem drugom segmentu društvenog života Hrvatske. Niz osoba uložio je veliku energiju u to da se animira inozemni kulturni i financijski forum za djelotvornu pomoć hrvatskoj kulturnoj baštini, a u kulturi se privatni kontakti lako institucionaliziraju, pretvaraju u trajno dobro.

Ciljevi nove konzervatorske politike moraju proizaći iz nove dugoročnije nacionalne kulturne strategije koja će morati naći rješenje da konsolidira trajno istraživanje oblika kulturne obnove i njezino racionalnije financiranje, omogući trajnu krativnu edukaciju i jednostavniji pristup svim kulturnim servisima, decentralizira odlučivanje i planiranje, da podupire kulturno poduzetništvo i raznovrsne oblike komunalnog aktivizma — uz minimum birokracije i maksimum praktičnih iskustava u zaštiti spomeničke baštine. No, pitanje je u kojoj će mjeri moći preživjeti sadašnji položaj čitave konzervatorske službe unutar Ministarstva kulture. Sada je riječ o hibridnom rješenju kojim je služba koncipirana kao državna uprava unutar ministarstva umjesto da bude postavljena poput arhivske službe, poput muzeja i restauratora — decentralizirana u terenskom djelovanju, centralizirana u registru spomenika, standardizirana u metodama djelovanja.

Joško Belamarić