We have @ mail!

We have @ mail!

Dokument Strategije sadrži raznovrsne napomene, ima tu vrijednih ideja i posve konkretnih prijedloga, ali i mnoštvo nepotrebnih uopćenih floskula

Dokument Ministarstva kulture Hrvatska u 21. stoljeću, strategija kulturnog razvitka: nacrt (Zagreb, 2001, voditelj projekta dr. sc. Vjeran Katuranić) napisan je i objavljen da bi, kako se sada putem medija navodi, potaknuo javnu raspravu. Kad se zagledam u sivo-crvenu knjižicu Ministarstva ne mogu se oteti proturječnim dojmovima. Vjerujem u dobre namjere, razvidan je nemalen uloženi trud, nastojanje je to da se poboljša ranija inačica (Kulturna politika Republike Hrvatske. Nacionalni izvještaj, Zagreb, 1998).

Na sastavljanju novoga službenog dokumenta, kako stoji u uvodnoj bilješci, autori, suradnici, brojni savjetnici, stručnjaci iz znanstvenih i kulturnih ustanova. U visoku stručnost nekih ne sumnjam, za neke pak nisam nikad čuo, a u popisu suradnika nalazim i neke za koje sam se naivno nadao da pripadaju pluskvamperfektu domaćega kulturnog života. Pa se odmah nameće pitanje u kojoj mjeri Strategija zavređuje komentare.

Nije također jasno što je upućeno na javnu raspravu: informacije koje nalazimo na web-stranicama Ministarstva, publikacija Hrvatska u 21. stoljeću... ili pak prilozi pojedinih autora u neredigiranoj, tj. neskraćenoj verziji? Očigledno je da postoji neki nesporazum na relaciji autora pojedinih tekstova i njihovih redaktora, između prvobitnih ideja i onoga što nalazimo u skraćenu obliku predstavljeno u knjižici Ministarstva. A kako nije u potpunosti jasno što je i iz kojega razloga redigirano, odnosno izbačeno iz službene verzije dokumenta, onda slika biva još zamućenija. Pitam se, stoga, komu uputiti riječ komentara? Tko komentare očekuje, tko će ih i na koji način razvidjeti, prihvatiti ili odbaciti, od koga je moguće očekivati povratnu informaciju, riječju — kako uspostaviti dijalog s Nepoznatim nekim iz Ministarstva?

Vrijedni projekt kulturnih vijeća

Dokument Strategije sadrži raznovrsne napomene, ima tu vrijednih ideja i posve konkretnih prijedloga (ističe se poglavlje o legislativi dr. sc. Ive Josipovića; vjerujem da će njegov rad na projektu Zakona o kulturnim vijećima imati potporu struke i kulturne javnosti), ali i mnoštvo nepotrebnih uopćenih floskula. Najmanje što bih od dokumenta Ministarsva očekivao jest dijagnosticiranje stanja u kulturi. Kao da jadno stanje u hrvatskoj kulturi ionako nije poznato! Više od dijagnoze lošeg stanja mene bi zanimali konkretni prijedlozi za pozitivne pomake.

Pa kad ministar Antun Vujić u predgovornoj bilješci podsjeća na izjavu Charlesa Landryja »da Hrvatska ima dobre policy-thinkers, ali ne i policy-doers«, onda se nameće pitanje: a što se promijenilo u proteklih godinu dana, gdje su ti praktičari koji bi imali zamijeniti one mislitelje? Taj »prijelaz između one prve i ove druge knjige«, na koji ministar upućuje, ja nažalost ne vidim. I to mi se čini temeljnim nedostatkom cijeloga projekta. Strategija sadrži ponekih zanimljivih i poticajnih prijedloga, no oni se gube u šumi administrativnih općenitosti. Tu je forma zamutila sadržaj. A u sveopćem sivilu poglavlja posvećena glazbi redaktorskim su kraćenjima izgubila prvobitnu formu, smisao.

Autori tekstova o glazbi (Erika Krpan), diskografiji (Dubravko Majnarić), umjetničkom obrazovanju (mr. sc. Naima Balić) isti su kao i u prvoj knjizi; u ovoj drugoj o operi i baletu nešto kratko napisao je prof. dr. sc. Boris Senker. Najviše konkretnih pokazatelja nalazim u tekstu E. Krpan, koji je međutim nakon prokrustovke redakcije ostao temeljito okljaštren, pa je objavljen uz Majnarićev tekst pod zajedničkim naslovom Glazba i diskografija. Gospođa Krpan upućeno komentira situaciju u koncertnoj djelatnosti, manifestacijama, izdavalaštvu, međunarodnoj suradnji; sve je to u tiskanoj verziji svedeno na nekoliko skrpanih rečenica, izvučenih iz konteksta, te stoga ne uvijek jasnih.

Neobično je da u poglavlju Zadaci nalazimo neke preporuke koje bi imalo ispunjavati Ministarstvo kulture, ili samo ili u koordinaciji s drugim ministarstvima (turizma, prosvjete). Kao Cilj čitamo: »Osigurati trajne uvjete za kvalitetnu glazbenu i glazbenoscensku djelatnost, posebno domaće produkcije, te potaknuti brži i snažniji razvoj domaće diskografske industrije.« Kome je taj apsolutni infinitiv upućen, zar javnosti? Neodređenost ovdje nije samo retorička figura.

Hermetičnost dokumenta

U Senkerovu tekstu među Zadacima ima više kontradiktornosti. Tako se u istom dahu predlaže zagrebački HNK kao »jedina nacionalna kuća«, objedinjavanje »kazališta u jednu nacionalnu kuću s četiri kazališne zgrade«, odnosno »poticanje otvaranja kazališnih ustanova i ansambala, napose izvan Zagreba«. Ne čudi što nije pojašnjeno kako bi u te tri posve različite situacije prošli operni i baletni sastavi.

Sve mi se nekako čini da je neodređenost okvir u koji su se autorski prijedlozi i razmišljanja uklopili voljom redaktora ili neke druge činovničke logike. Deklarativna otvorenost Ministarstva kulture razbija se o hermetičnost dokumenta Strategije. Jer, otvorenost se nipošto ne iscrpljuje u tome da se dokumentacija pusti na web-stranice. Razgovore o kulturi nećemo valjda voditi putem e-maila! Kad znamo malobrojnost hrvatskih korisnika Interneta, onda otvorenost web-stranica ne jamči demokratičnost.

U podnaslovu Strategije stoji: nacrt. Sva je prilika da će biti još pokušaja. Pa bili oni namijenjeni javnosti ili ne.

Ennio Stipčević