Vrijedilo ih je kupiti!

Vrijedilo ih je kupiti!

Tri su važne i zanimljive rukopisne prinove 15. veljače 2001. prispjele u zbirku rukopisa Znanstvene knjižnice u Dubrovniku: 1. Djela Ivana Gundulića mlađeg i idila Vladislava Menčetića; 2. Primo e secondo canto dell'Osmanide in sestine; 3. In funere Nicolai Bona Oratio

Zasluga je gospođe Mirjane Urban, ravnateljice Dubrovačkih knjižnica, da je rukopise koje joj je ponudio dubrovački kolekcionar uspjela otkupiti, ishodivši i novčanu potporu Poglavarstva grada Dubrovnika. Na dan kupnje ona me zamolila da ocijenim značenje tih rukopisa. Usporedio sam rukopisne prinove sa srodnim rukopisima u rukopisnoj zbirci same Znanstvene knjižnice, u Arhivu Male braće u Dubrovniku i u Zbirci rijetkosti Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i evo što na temelju tih prvih istraživačkih provjera zaključujem o njihovoj kulturnopovijesnoj vrijednosti.

Uz djela Ivana Gundulića mlađeg i idila Vladislava Menčetića

Prvi rukopis, pisan na hrvatskom i uvršten u rukopisnu zbirku Znanstvene knjižnice u Dubrovniku pod br. 934, stanoviti je Baro darovao gospodinu Stjepanu Jakšiću. Opremljen je kazalom u kojem se spominje samo jedno ime — Gjivo Sciscka Gundulich. Dolikovalo ga je prelistati uz priželjkivanje da bi mogao sadržavati sabrana djela pjesnika i dramatičara Dživa Šiškova Gundulića (1678-1721). On pak sadržava samo četiri teksta. Tri su prepisivačeve atribucije točne. Tragikomedija Oton, pastorala Radmio i idila Suze i tužbe Radmilove, u ovom rukopisu pod izmijenjenim naslovom Tužbe i suze Radmilove, uistinu potječu od Ivana Gundulića mlađeg.

Tekst naslovljen Suze vjernoga Radmila prolite za Raklicu neharnu u ljubavi, treći po redu u rukopisu, nije Gundulićev. Pod tim se zagonetnim naslovom krije idila Vladislava Menčetića, koju je Jevta Popović u njezinu prvom, a posrijemčenu otisku naslovio Suze Radmilove, Fran Kurelac objavio pod naslovom Tužbe Radmilove cijeć Zorke vile, dok je Petar Kolendić nastojao za nju udomaćiti naslov Zorka. Tri prijepisa u Arhivu Male braće tu Menčetićevu idilu naslovljuju jednostavno Radmio.

Koja su Gundulićeva djela izostala u ovom rukopisu? Izostala je Nestavnost u ljubavi, oveća samostalna pjesma koja u više prijepisa prati Suze i tužbe Radmilove. Nedostaju, nažalost, Pjesni ljuvene, koje su kružile među dubrovačkim pustopašnim mladićima i na samrti izazvale grižnju savjesti u pjesnikovu srcu, kako je to zabilježio Đ uro Grizić 1724. u najstarijem historiografskom zapisu o Gundulićevim stihovima. Nedostaje i drama Filomena, što se donekle i moglo očekivati zbog prijepora o autorstvu.

Što onda rukopis nudi? Nove rukopisne inačice triju djela Gundulićeva unuka. A svaka nova rukopisna inačica njegovih djela, pa iako su to preradbe, vrijedan je dobitak za hrvatsku filologiju, pogotovo ima li se na umu da tek treba prirediti kritičko izdanje svih njegovih stihova. U prilog toj tvrdnji želim istaknuti tek jednu pojedinost. Rukopis Otona očituje važna odstupanja od rukopisnih predložaka koji su Wilfriedu Potthoffu poslužili za izdanje Otona 1975. Na nekim mjestima gdje u Potthoffovu izdanju Otona stoji neuspjeli stih u ovom je rukopisu zabilježen izbrušeni osmerac. Vrijeme je za novo izdanje Otona, prvo u Hrvatskoj!

Tom očiglednom dobitku za hrvatsku filologiju rukopis pridodaje novi zaplet sa stihovima dvojice dubrovačkih pjesnika u epohi »između Bunića i Đ urđevića«. U inačici Suze vjernoga Radmila prolite za Raklicu neharnu u ljubavi Menčetićeva »nemilosna Zorka vila« postala je Rakle, cilj Gundulićevih ljubavnih uzdisaja. Može se tek slutiti zašto je prepisivač tako postupio: iz neupućenosti ili možda u brizi za dosljednim imenovanjem glavne junakinje? Zbog takva zagađenja tekst je vrijedan prouke i u svjetlu davno izrečene Kolendićeve teze da je Menčetićevu »Zorku proširio i nanovo obradio Dubrovčanin Đ ivo Šiškov Gundulić«.

Nepoznati i djelomični talijanski prepjev Osmana

Rukopis br. 933, kako sam naslov Primo e secondo canto dell'Osmanide in sestine jasno govori, talijanski je prepjev prvih dvaju pjevanja Gundulićeva Osmana. Po osnovnim stihotvornim mjerilima razlikuje se od objavljenih talijanskih prepjeva Gundulićeva Osmana iz prve polovice 19. stoljeća, kako Jakšićeva iz 1827, tako i Vidovićeva iz 1838. Dok je Jakšić odabrao »odriješeni veras«, a Vidović rimovanu oktavu, prevoditelj iz ove rukopisne prinove odlučio se za sekstinu s rimom ABABCC.

Prepjevajući prvo pjevanje nepoznati se pisac poslužio obilatim prošircima. Naime, prvo pjevanje ima 75 strofa, dakle 450 stihova, što spram izvorna Gundulićeva 372 stiha predstavlja amplifikaciju od 21 posto. Prijevodu drugog pjevanja prišao je s mnogo više discipline i/ili umijeća. Drugo pjevanje, koje u Gundulićevu izvorniku ima 524 stiha, u novopronađenom prepjevu ima 528 stihova, dakle samo četiri stiha više od Gundulićeva predloška.

Rukopis nije čistopis, nego svjedoči o prepjevu koji je još u procesu dotjerivanja. Ispravci ili bolja prijevodna rješenja najčešće se odnose na riječ ili izričaj unutar stiha, počesto na cijele stihove, iznimno i na niz od pet stihova. Nažalost, kod većih intervencija u prepjev prvobitno je prijevodne rješenje tako iskrižano ili zacrnjeno da se više ne može pročitati. Time je današnji proučavatelj uskraćen za važnu dimenziju traduktološke prosudbe.

Na umjetničku ambiciju prevoditelja upozoruje i način kako je u prepjevu oblikovan sadržaj pjevanja: za oba pjevanja Argomento je ispjevan, dosljedno u obliku sekstine s rimom ABABCC. Prevoditelja, vrijeme nastanka rukopisa i književnu vrijednost prepjeva tek treba ustanoviti. Ali jedno se sigurno može zaključiti: nakon proznih prijevoda Vicka Smeće i Antuna Kaznačića i nakon prepjeva Nikole Jakšića i Marka Antuna Vidovića, prepjev u sekstinama novost je u recepcijskoj povijesti Gundulićeva Osmana u mediju talijanskoga jezika.

Znameniti Tolomeiev govor u smrt Nikolice Bunića

Treći rukopis među prinovama, naslovljen In funere Nicolai Bona oratio, znameniti je nadgrobni govor, koji je Giovan Battista Tolomei (1653-1726), isusovac iz Pistoie, a tada profesor retorike u Dubrovačkom kolegiju, održao u crkvi Sv. Vlaha 17. studenog 1678, a prigodom pogrebnih svečanosti za poklisara Nikolicu Bunića, mučenika pro patriae libertate. Taj jedini književni trag njegova dvogodišnjeg nastavničkog djelovanja u Dubrovniku tiskan je u Jakinu 1679. da bi zaslugom tiskara Martechinija bio pretiskan u Dubrovniku 1855.

Po svom djelovanju Tolomei nije samo zabilježen u višejezičnoj književnosti baroknoga Dubrovnika nego je ušao i u povijest filozofije i opću povijest Crkve. Nastavničku djelatnost nastavio je Tolomei u Rimu kao profesor filozofije na Rimskom kolegiju. Plod njegovih predavanja opsežno je djelo Philosophia mentis et sensuum (1696), koje uključuje najsustavniji isusovački prikaz filozofije prirode prije Ruđera Boškovića i ne bez utjecaja na Boškovićeve početke. Nakon predavanja iz kontroverzističke teologije Tolomei je 1712. imenovan kardinalom.

Kako rukopis uključuje četiri imprimatura, prijepis Tolomeijeva govora napravljen je prema jakinskom izdanju. Rukopisne inačice Tolomeieva govora u smrt dubrovačkog poklisara vrlo su rijetke pa ovaj prijepis svjedoči o odnosu Grada i svećenika koji je, kako bilježi ljetopis Dubrovačkog kolegija, u Gradu naučio hrvatski jezik. Tolomeiev govor, dakle, prati ono isto poštovanje s kojim je poslije u Dubrovniku prepisivano Boškovićevo pismo poljskom kralju za spas domovine.

Tri rukopisa iz istog nalazišta, napisana na različitim jezicima, u različitim žanrovima i s različitim nakanama, bacaju novo svjetlo na književnu republiku baroknoga Dubrovnika i na njezinu recepciju u prijepisima i prepjevima. Vrijedilo ih je kupiti!

Ivica Martinović