Vidjeti dodirom

Vidjeti dodirom

Taktilni dnevnik, Tiflološki muzej u Zagrebu, siječanj-veljača 2001.

Taktila je specifičan oblik skulpture. Ne navodi nas na kretanje, ali potiče na nježnost. Da bismo je sagledali, ne moramo se odmicati, zabacivati glavu ili joj odveć prilaziti. Nadohvat je ruke i žudi za dodirom. Na izložbama je (iz razumljivih razloga) zaštićena staklom, položena na tamnu plišanu podlogu ili na vlastitom postamentu. Medalja stajaćica, dvostrana je plošno istanjena reljefna skulptura uspravljena na mali postament, ujedno je najprimjerenija i najpraktičnija taktila. Kada je dio privatne zbirke, taktila je odraz intime, diskretan ukras na polici ispred uredno složenih knjiga ili je polegnuta u meku tamu kožom presvučene kutijice. To je dragocjenost koja se poput školjke otvara darujući nam vlastitu raskoš u trenutku osame ili čežnje za ljepotom.

Veličina ljudskoga dlana

Taktila je veličinom i oblikom primjerena ljudskom dlanu. Nerijetko oblikom podsjeća na prirodne oblutke koje su voda i kamen stoljećima oblikovali. Doživljavamo je dlanom i istražujemo vršcima prstiju. Njezin je reljef plitak i namijenjen mekoći jagodica. Prostor koji oplakuje taktilu istiskuje dlan čija toplina polagano zagrijava hladnu broncu. I dok prsti opipavaju i istražuju sva ona sitna udubljenja, ureze i izbočine, amonijak iz oslobođena znoja dorađuje patinu taktile. Miris oznojena dlana i bronce svjedoci su nježnosti i intime uzajamna dodirivanja. Dijelovi brončanog reljefa mučenika Ivana Nepumuka na Karlovom Mostu u Pragu ili svetog Ante na njegovu sarkofagu u istoimenoj crkvi u Padovi blistaju zlatnožuto upravo na mjestu koje su dotaknule bezbrojne ruke prolaznika koji vjeruju u ostvarenje želja.

Akademski kipar Zdravko Brkić već četvrt stoljeća izrađuje medalje. Uz Damira Mataušića jedan je od rijetkih umjetnika koji izrađuje isključivo sitnu plastiku, taktile. Odgojen je u tradiciji hrvatske medaljerske struke svojih vrhunskih prethodnika, Kerdića i osobito Janeša, u čijem je atelijeru godinama radio. (Pamtim njegovu čudesnu taktilu koja prikazuje pokret ribe u vodi, zapravo tek trzaj njezinih leđnih mišića, pamtim Velikog Majstora kako žureći svojim senzualnim prstima plovi uzduž ribljeg mišića i pokušava zamisliti kako će taj brončani muskulus djelovati u jagodicama, u misaonoj predodžbi njegovih slijepih gledalaca).

Jednostrano/dvostrano

Od sedamdesetak izloženih radova većina su dvostrane ili jednostrane medalje, medalje stajaćice, a potom slijede taktile i male plastike. Lica okruglih ili jajolikih formi namijenjena su portretima, a naličja prikazuju atribute ili karakteristične elemente uz koje se portretirana osoba vezuje. Mahom su to znamenite ličnosti iz hrvatske povijesti (Matija Gubec, Ante Starčević, Stjepan Radić, Iso Kršnjavi, Bartol Kašić) ili suvremenici, likovnjaci (Ivo Kerdić, Vanja Radauš, Želimir Janeš, Krsto Hegedušić, Miljenko Stančić, Eugen Kokot, Ivica Šiško, Dubravka Babić, Nikola Koydl i drugi), sportaši (Cerar, Križaj, Šurbek, Parlov, Bjedov). Portretirani uglavnom u profilu, a rjeđe u poluprofilu ili čak frontalno, u plitkom reljefu, s minimalnim crtačkim sredstvima, pojednostavnjeni, ali prepoznatljivi, Brkićevi likovi nisu karikature nego realističke fizionomije pojedinaca. To su temeljito prostudirana lica koja uokvirena prikladnim slovima ispunjavaju specifične formate ovalnih i okruglih taktila. Meke i blage sjene odraz su plitkoga reljefa koji je usklađen s veličinom i oblikom.

Ciklus malih plastika iz devedesetih obuhvaća teme iz Danteova Pakla koje nisu slučajno nastale u doba agresije na Hrvatsku. One su vjerojatno začetak širega, duboko promišljena događanja koje je našlo svoje opredmećenje u bronci.

Pišući ovaj tekst neprestano se poigravam Brkićevom taktilom senjskog pjesnika Ljudevita Ostermana. Na poleđini obrisi Nehaja i valom uokvirena morska školjka. I dok na dlanu osjećam od brojnih milovanja uglačane crvenkastosmeđe blage konvekse, prstima ispitujem sivozelenkaste ureze koji definiraju obrise. Toplina bronce izjednačuje se s mojim krvotokom. Bronca i dlan postaju jedno. Zapis ostaje u mojoj svijesti. Oči mi nisu potrebne.

Paulina Granec