Van iz kuhinje!

Van iz kuhinje!

O remek-djelima Tatjane Ivančić

Uvijek su me fascinirale biografije hemingvejovskog ili marktvejnovskog tipa. Novinar, ratni dobrovoljac, dešperater, ratni dopisnik u nekoliko ratova, lovac, pustolov... Ili: grafički radnik, riječni pilot, kopač zlata, novinar, putnik... Uz te odrednice nekako se sama po sebi podrazumijeva, pa kao da je i ne treba ni navoditi, i ova: čovjek slavne i uspješne umjetničke karijere koju ne mogu pomutiti ni novčane neprilike, tragedije u obitelji, izgubljene generacije, samoubojstva...

Što, međutim, kažete, na početak jedne drukčije i biografije i karijere: »Kasnog ljeta, prošle godine, uzela sam tjedan dana odmora od svoje zahtjevne obitelji: devedesetogodišnjeg djeda, osamdesetogodišnje bake, muža i dvojice sinova, studenata od dvadeset dvije i devetnaest godina. Otišla sam u Crikvenicu, svoje rodno mjesto, na sjevernojadranskoj obali.«

Strogi kritičari

Autorica citiranih redaka, inače diplomirana pravnica, ponijela je sa sobom u Crikvenicu i malu, jeftinu osammilimetarsku filmsku kameru. Imala je tada već više od pedeset godina. Kada se vratila u Zagreb i kada se s razvijanja vratio film koji je u Crikvenici snimila, muž joj je rekao: »Krasno!«, stariji sin: »Nije loše, ali Cousteau to radi bolje«, mlađi je bio znatno kritičniji: »Da umreš od dosade...«

Strogi će kritičar ipak prvi čestitati mami kada Tatjana Ivančić, jer o njoj je riječ, dobije prvu nagradu za taj crikvenički zapis o moru na jednom natjecanju kinoamatera, kamo je poslala svoj Preludij nazvan po skladbi S. S. Prokofjeva kojom je ozvučila svoj prvenac. Sve podatke crpem iz teksta Moj prvi film napisana za minhenski časopis »Film+Ton Magazin« iz travnja 1967. Na članak, kao i na obradu filma i sudjelovanje u spomenutom natjecanju Tatjanu je Ivančić potaknuo prijatelj obitelji, a sve pod geslom: »Van iz kuhinje!«

Desetak godina kasnije Kino-klub Zagreb priredit će projekciju filmova Tatjane Ivančić, za koju je prigodu tiskana i posebna pozivnica u povodu 10. godišnjice njenog druženja s malom kamerom. Godine 1980. Tatjana Ivančić postaje majstor amaterskog filma, prva je žena kojoj je dodijeljena ta prestižna titula. Godine 1987. Kino savez Hrvatske (danas Hrvatski filmski savez) »s tugom javlja da je u 75. godini života preminula Tatjana Ivančić, veliki zaljubljenik filma, koja skoro dvadeset godina pripada velikoj obitelji kinoamatera, kojoj ostavlja preko 60 autorskih ostvarenja«.

Fascinantna biografija

Varam li se to ja, no, premda u njoj možda i nema nekih snažnih i moćnih atributa, zar i biografija Tatjane Ivančić ne fascinira? I nije samo riječ o itekako respektabilnu broju realiziranih filmova (uglavnom su oni dužine od tri do desetak minuta), držim manje važnom i činjenicu što su ti filmovi prikazivani i nagrađivani ne samo u Hrvatskoj i zemljama bivše države, nego i diljem svijeta, primjerice u Trstu, Berlinu, Hirošimi... Mnogo je priredaba, svečanih akademija, nagrada... Ono, međutim, što se ne mjeri ni priznanjima ni festivalima, ono što istinski zadivljuje, nekurtoazno i neprotokolarno, jest razina filmova, zatvoren, punokrvan i cjelovit autorski svijet, ostvaren s toliko neskrivene promatralačke strasti, a tako jednostavno da smo jedva i svjesni kako je Tatjana Ivančić nezaobilazno ime hrvatskoga, ne samo amaterskog, filmskog stvaralaštva.

Autor ovih redaka vidio je oko trideset od šezdesetak radova Tatjane Ivančić. Svi odreda ostali su mi u lijepoj uspomeni, svi su se oni činili kamenčićima brižljivo pravljena mozaika. No kako su sjećanja katkada nepouzdna, jer obrisi se gube, ponekad ostaje tek maglovita predodžba, često nadograđena krhotinama nekog drugog konteksta, poželio sam ponovno vidjeti autoričine filmove. Ljubaznošću vrijednih neimara Hrvatskoga filmskog saveza omogućen mi je uvid u dossier Ivančić, a i vidio sam, sada, dakle govorim s kompetencijom neposredna svjedoka, i četrnaest njezinih filmova. Redom: Staro dobro veslo, Grad u izlogu, /S/umorno more, Varijacije, Putositnice, Pijesak, Od zore do mraka, Od 0 do 2, Najveći dan, Rapsodija u zelenom, Igra života, Do posljednje kapi, Dosada, Ekvinocij. Mogu potvrditi da su svi filmovi zanimljivi, solidni i nediskvalifikantni. A od njih četrnaest, barem šest čista su mala remek-djela: Grad u izlogu, /S/umorno more, Varijacije, Putositnice, Pijesak, Ekvinocij.

Čudesne svjetlosne igre

Standardna podjela amaterskih ili, kako im danas tepaju, neprofesijskih filmova na igrane, dokumentarne i žanr-filmove, u slučaju radova Tatjane Ivančić teško je održiva. Razvrstani, prigodno, u sve tri od spomenutih kategorija, svi su njezini filmovi, moje je mišljenje, ponajprije dokumentarci. Tako je na početku Starog dobrog vesla veslo tek statist, jer brod pokreće motor i tek kad taj zataji, veslo postaje akter, vraća se prvobitnoj namjeni, spašava... Dramaturška postava priče pomalo je igranofilmska, zaista. A i zaista bi se žanrom mogle proglasiti čudesne svjetlosne igre i šare, ljeskanje i bljeskanje, beskrajne varijacije motiva neznatna vala u Varijacijama, žanr bi mogao biti i Pijesak jer varira, s mjerom, ali u nedogled, tek kadrove pijeska: u moru, u plićaku, na žalu, u preobrazbama koje čini tek valić... Ali zar simpatično-naivna i istodobno dramatična promjena tonske podloge koja prati odlazak kamere od vode na kadrove pijeska na obali upravo u Pijesku također ne sugerira nekakvu igranofilmsku dramaturšku potku? Ili pak Ekvinocij: naoko tek žanr — igra namreškane vode, laganih udara o obalu, prijetećih oblaka s mrljama tek možda obećavajućeg žutila koje na kraju ipak prevlada u kadrovima puknutih oblaka sa začudno komponiranim suncem u njima, nije li i tu itekako nazočna svijest o nekakvoj igranoj strukturi? Nasposljetku, zar kadrovi mirnog vesla u moru za vožnje broda u igranom Starom dobrom veslu nisu istodobno i formalno propitivanje na način žanrovskog filma i najčišći dokumentarac o veslu u moru kad miruje, kad miruje, a brod se kreće i kad je konačno u uporabi. Sve su to, svi filmovi Tatjane Ivančić su (i) dokumentarci, mini dokumentarci o gradu, o putu, o pijesku, o valu, o žalu, o moru, moru sumornom i moru umornom... I sasvim usput budi rečeno, ne sjećam se tko je u hrvatskom filmu poput Tatjane Ivančić tako zadivljeno, a opet sa strahom, uvažavanjem i poštovanjem, snimao i dočarao more, more tmasto, gusto, nekako uljato, opasno, prijeteće... pa onda opet razigrano, nježno i podatno. Možda tek Goran Trbuljak u Juranovu Transatlantiku.

Opsjednutost vodom

Nevjerojatna je opsjednutost Tatjane Ivančić morem i vodom. U nekoliko je navrata izjavljivala da se njezini filmovi tematski oslanjaju na prirodu, životinje i more. Ma kako to možda i bilo točno, zasigurno je motiv mora, odnosno vode, dominantan, trajan i opsesivan, nazočan u svim njezinim najboljim radovima. Voda je tu shvaćena kao nekakvo prapočelo, izvor, ali i smiraj življenja, nedosegnut cilj, mudrost.

Prirodom Putositnica vlada voda, mokro im je jutro, vizure iz vlaka, odbljesci... sve gotovo da prelazi u nekakvu razlivenu apstrakciju, kao uostalom i u Gradu u izlogu, koji nimalo slučajno ima i zahvalu peračima izloga, zahvalu-izliku za tu razigranu razlivenost, za mekoću te nestvarnu, ali dodirljivu ljepotu. U prvom kadru, čini mi se, i vidimo perača izloga, on nam razmaže vizuru pa pratimo grad uvijek kroz izlog ili je pak kamera uperena u izlog, u odbljesak izloga (pa u jednom kadru vidimo i autoricu kako snima). Poslije je to varirano na razne načine, dosljedno i diskretno, a opet sa strašću, tako da autorici daje i pravo na posvemašnji odmak od zbilje, na poneku možda dvostruku ekspoziciju, na stavljanje orošenog stakla pred objektiv kamere... A sve to, od realističnog perača do sublimne stiliziranosti, u ciglih pet minuta. Fantastično!

Neovisno o ovoj mojoj (da li i) preuzetnoj interpretaciji autoričinih motiva, možda će se netko ipak začuditi i upitati zašto u opusu Tatjane Ivančić toliko filmova o moru, s mora, ipak je ona gotovo cijeli životni vijek provela u Zagrebu, Zagrepčanka je... Odgovor na te upite, kao i samo postavljanje upita, na svoj su način u skladu s hoksovskom željom pisca ovih redaka da ne upadne u prevelik i neprimjeren patetični zanos. Zato se vratimo početku ovoga članka, ali i početku filmske karijere naše junakinje: da bi snimila svoje filmove, Tatjana je Ivančić morala izaći iz kuhinje! Na dopustu, na izletima, za prazničnih dana imala je jednostavno više vremena. Nije se trebalo brinuti o djedu, baki, sinovima, poslije i unucima... A ne treba smetnuti s uma još nešto: u tradiciji je našeg amaterskog filma da kamerom valja bilježiti sve ono što nije kuhinja. I Paspa i Miletić nosili su kameru na svako svoje putovanje... A kad već spomenuh velikog Oktavijana Miletića, valja mi reći da u arhivu Hrvatskog filmskog saveza, u dossieru Ivančić, nađoh i podatak kako je i Okti komplimentirao filmovima Tatjane Ivančić. U žirijima pak koji su nagrađivali njezine filmove bili su i jedan Branko Belan, pa pjesnik Kruno Quien, Mihovil Pansini, Ivan Hetrich, Mate Relja, Zlatko Sudović, tada mlađahni Milivoj Puhlovski i Rajko Grlić... Tko to još tamo ne voli filmove Tatjane Ivančić?!

Zoran Tadić