Uprizorenje molim

Aristofan, Izabrane komedije, prijevod s grčkog Mladen Škiljan, Školska knjiga (biblioteka Vrhovi svjetske književnosti), Zagreb, 2000.

Zaista je bilo krajnje vrijeme da na hrvatskom jeziku konačno dobijemo ono najvrednije iz stare atičke komedije, šest ponajboljih od jedanaest sačuvanih Aristofanovih komedija u prijevodu Mladena Škiljana. Aharnjani, Oblaci, Ose, Mir, Ptice i Žabe dosad su (zajedno s preostalih pet) objavljeni samo u prijevodu Kolomana Raca iz prve polovinc stoljeća, koji je danas zastario i scenski je posve neuporabljiv. Premda, za rijetku prisutnost Aristofana na našim scenama ne bi se moglo okriviti isključivo nedostatak dobra prijevoda.

Oštra satira

Jer, stara atička komedija, to bogato vrelo Atene s kraja petog stoljeća prije Krista kojoj su osim Aristofana pripadali još Krates, Platon (ne filozof!), Ferekrates, Eupolid i Kratin, spomenimo samo najvažnije, i inače nije bila osobito scenski obljubljena nakon pojave nove komedije na prijelazu iz petog u četvrto stoljeće. Zato se iz cijeloga tog fundusa osim Aristofanovih jedanaest komedija (od četrdeset i četiri koje je poznavala Aleksandrijska knjižnica) sačuvalo još samo nešto fragmenata. Razlozi kasnije nepopularnosti stare atičke komedije (za razliku od nove, kojoj je najslavniji predstavnik Menandar) prilično su jednostavni: ta je komediografska forma bila izravno vezana za svoje vrijeme, bila je zapravo vrlo oštra satira na konkretne ljude i pojave, satira koja je ponekad sličila današnjim medijskim napadima na pojedine osobe što prelaze granicu dobra ukusa. Ona je redovito išla ad personam, a da cijelu kasniju recepciju dodatno oteža brinula se i njezina lascivnost, često prava opscenost, koju je vrlo malo scenskih razdoblja toleriralo na sceni.

Zanimljivo je da se već u Aristofanovo doba — čak i u njegovu djelu — polako pojavljuje i komedija koja će pojedinačno početi mijenjati tipskim, što će postati pravilo u novoj komediji. I iako komedije Menandra danas nalazimo tek u fragmentima, njegov je utjecaj na cjelokupnu noviju komediografiju neusporedivo veći nego Aristofanov. Plaut i Terencije slijedili su Menandra, a posredovanjem njih i renesanse Menandrovi tipovi i situacije postali su opće mjesto i današnje komedije. Nova atička komedija napravila je odmak od satire i počela stvarati tipske komediografske predloške. Ako je Aristofan nemilice napadao Euripida kao inovatora koji pokušava uništiti antičku tragediju, Menandar je od njega učio. Kako je nestajala atenska demokracija, tako je nestajala i sloboda scenskog izražavanja, pa je satiru potpuno zamijenila politički neutralna komedija o zaljubljenim starcima i zamijenjenim blizancima. Aristofanovu satiričnu oštricu zamijenile su komedije situacije i karaktera koje su do danas nastavile svoju dominaciju scenama, a da se fenomen sličan tom klasiku staroatičke komedije više nikad nije ponovio.

Priznavao ga je i Platon i Aristotel

Aristofan je međutim u književnom smislu veoma važan pisac, takav spoj razularene mašte i dnevnopolitičkih zbivanja nije se često događao u povijesti književnosti, a njegove su komedije bile obožavane u svoje vrijeme. Čak i Platon i Aristotel, inače neskloni komediji, priznaju ga kao veličinu. Riječ je o piscu koji piše u doba peloponeskih ratova i opadanja atenske slave, piscu koji se žestoko bori za tečevine demokracije i nemilosrdno i svim komediografskim sredstvima — i ne samo njima — šiba po svakom pokušaju uzurpacije vlasti i ugrožavanja demokracije. Za razliku od satire našega vremena koja je često bezuba i banalna i stilom i temama, Aristofan je virtuoz klasičnoga stila i, što se literarnih kvaliteta tiče, komedija nikad nije bila bliže Olimpu i književnoj povijesti. Žestoki borac za mir i demokraciju, koji se rodio u vrijeme Periklova zlatnog atenskog doba (oko 445), a umro nešto prije 380. godine, kad je Atena bila tek sjena svoje stare slave, napisao je neke od najzanimljivijih antičkih scena i stvorio mnogo iznimnih poetskih zborskih partija.

Scensko afirmiranje

Zanimanje za Aristofana tijekom povijesti vrlo je sporadično i redovito vezan uz njegove literarne kvalitete. Naše ga stoljeće afirmira i scenski, ali i dalje ne u mjeri u kojoj Aristofan to zaslužuje. Često se događa da Aristofan i kad do scene dospije bude scenski umiven i adaptiran kako bi se približio građanskom ukusu, da taj ukus ne bi uvrijedio svojim lascivnostima i čestim vulgarnostima, u jeziku i komentarima. A čini mi se da bi Aristofan i tematski i stilski i posebno po pojavama koje obrađuje morao imati mjesta na suvremenim pozornicama, gdje se pojavljuje tek kao iznimka koja potvrđuje pravilo.

Zato se vrijedi nadati da će ova knjiga šest izabranih komedija u vještu prijevodu na jezik suvremenog čitatelja i gledatelja pomoći obnovi interesa za jednog velikog komediografa, kojemu veličinu svi priznaju, ali je scenski rijetko dokazuju.

Jasen Boko