Unikatna pojava

Unikatna pojava

O stvaralaštvu Arsena Dedića

Reizdanja starih ili novijih albuma obično ne izazivaju neku posebnu pozornost. To nije slučaj s albumom Ministarstvo Arsena Dedića, prvobitno objavljenim još 1997. Nedavno je album ponovno objavljen, ali pod izvornim naslovom Ministarstvo straha. Neupućenoga se može zbuniti: Zbog čega promjena naslova? U ljeto 1996, u doba dok je album još bio u fazi pripreme i snimanja, Arsen mi je u Neumu strastveno govorio o novom albumu Ministarstvo straha. Spominjao je Grahama Greena i Fritza Langa kao umjetnike koji su ga, uz našu svakodnevicu, nadahnuli za naslov. Ipak, album je objavljen godinu poslije, kao Ministarstvo. Promjenu je, prema nedavnim Arsenovim riječima, uvjetovao i članak u tiskotinama ali i njegova želja da izdavač nema problema ili, kako je rekao, da stekne »neugodne prikaze«.

Bilo kako bilo, Ministarstvo je osvojilo kritiku (remek-djelo) i glasačko tijelo Porina, koje mu je dodijelilo kipić za najbolji album zabavne glazbe.

Možda zvuči smiješno ono zabavne glazbe, ali kategorija koja bi bila primjerena autoru pjevaču kakav je Dedić ionako ne postoji i teško bi je u kontekstu hrvatske glazbene scene i estrade bilo i izmisliti. Arsen Dedić nažalost uvijek je bio i ostao unikatna pojava, za sada bez nekoga tko bi ga uspješno slijedio ili jednog dana naslijedio. Srećom pojavio se Cantus, koji je potpisao diskografski ugovor s Arsenom za izdavanje i Ministarstva straha i Arsenova novog albuma Ljubavni film strave i užasa. I opet je u igri film. Kino i film odigrali su veliku ulogu u stvaranju svjetonazora i svega ostaloga u Arsena Dedića. Stoga ne čudi naslov budućeg albuma s radnim podnaslovom Arsen Dedić i Kino Nikola Tesla prikazuju ljubavni film strave i užasa. Nikola Tesla kino je u Šibeniku u kome je mladi Dedić gledao filmove. U zgradi kina više se ne prikazuju filmovi kao ni u bivšem Kinu Sloboda, po kojem je također naslovljen jedan od albuma Arsena Dedića.

Kritički o Prljavcima

Jedna knjiga o glazbi opet će izazvati pozornost. Sve je lako kad si mlad kolega kritičara Darka Glavana i Hrvoja Horvata o Prljavom kazalištu s podnaslovom autorizirana biografija. To nije knjiga s novinskim štivom o zanimljivim detaljima iz života i karijere jedne od bitnih hrvatskih rock-skupina, nego kritičarska knjiga o stvaralaštvu i okolnostima u kome je nastajalo Prljavo kazalište. Priča, kritički intonirana, o putu momaka iz Dubrave do Trga Republike odnosno, Trga bana Jelačića u Zagrebu. Knjiga koja se ne ulaguje velikom rock-bendu nego upravo kroz kritički odnos veliča njegovu veličinu i ne samo glazbenu ulogu u Hrvatskoj. Do pojave Prljavoga kazališta, nekoliko puta na Trgu, mnogi su mislili da Hrvati nisu kadri imati grupu koja može okupiti nekoliko stotina tisuća ljudi. Sve je lako kad si mlad slojevita je knjiga upravo onoliko koliko je slojevito stvaralaštvo Jasenka Houre i višeznačnost Prljavog kazališta tijekom gotovo četvrt stoljeća u hrvatskom rocku, kulturi, kontrakulturi, masovnoj kulturi i politici, ako hoćete.

Iz riznice svjetskoga rocka na domaćem tržištu ovaj put preporučam album The Kids are Alright grupe The Who. Riječ je o glazbi iz soundtracka za film istoga naziva koja je izvorno objavljena 1979, a uključuje klasike poput My Generation, Happy Jack, Magic Bus ili Won't Get Fooled Again. Izdanje Aquariusa.