Treptaji Schumannova duha

Robert Schumann, P. Berman, violina, A. Mikhailuk, glasovir, izd. Phoenix

Nedavni zagrebački nastup violinista Pavela Bermana s Baltičkim virtuozima podsjetio me na njegov CD objavljen prije nepune dvije godine u ciklusu izdanja Velike interpretacije gramofonske tvrtke Phoenix. Podsjećanje nije bilo na razini podudarnih, nego upravo nepodudarnih dojmova. Jer onaj tko zaista želi čuti pravoga Pavela Bermana, treba ga poslušati kao interpreta triju Schumannovih violinskih sonata, koje je, u suradnji s pijanistom Aleksandrom Mikhailukom zabilježio na spomenutom nosaču zvuka. Sve je na tom CD-u ravno otkriću! Od ljepote Schumannove glazbe do istinskih treptaja pasionantnoga tumačenja, koje snagom ekspresije i dubokim osjećanjem melodije (od Schumanna potječe uzrečica »umrijeti od pjevanja«!) otkriva svijetle uzlete i mračne ponore Schumannova glazbenog genija.

Za divno čudo, ova tri remek-djela Schumannova kasnog stvaralačkog razdoblja (sve tri violinske sonate nastaju nakon 1851, od kojih je Sonata u a-molu, bez broja opusa pronađena tek sredinom dvadesetog stoljeća), svi ti divni primjeri majstorova nadahnuća ostali su po strani interesa većine violinista. Schumannove violinske sonate rijetko se izvode, premda — pogotovo druga, u d-molu — pripadaju možda najljepšim stranicama njegova komornog opusa. Bolna podijeljenost Schumannove romantične naravi, njegova raspjevana melodika, njegov filigranski osjećaj za gradnju pravilnih, simetričnih segmenata forme, njegov tako karakteristični glazbeni dah — sve to u nekom gotovo tragičnom odsjaju živi i pulsira upravo u ovim violinskim sonatama. Osjetiti te treptaje jednog duha koji je stalno kružio oko ponora vlastitog ludila (Schumann je u dnevnik u vrijeme početka rada na prvoj violinskoj sonati zapisao »treba naći snage za stvaranje, dok još ima svjetlosti«), proosjećati tu muziku koja poput seizmografa bilježi svaki pomak, svaki uzlet i pad jedne uznemirene, ali vrlo zauzdane, moćne stvaralačke energije, može jedino duboko senzibilan umjetnik. Pavel Berman to svakako jest i uz odličnu suradnju s pijanistom Aleksandrom Mikhailukom, on na ovim snimkama svjedoči ne samo o ljepoti Schumannove glazbe, već i o svojoj sposobnosti da tu ljepotu otkriva drugima. Bermanova fraza u skladu je sa Schumannovim dahom i slijedi ga na posve prirodan način. Snazi dojma pridonosi i prekrasna punoća instrumenta (na ovom CD-u, naime, Pavel Berman svira na violini Guarneri Del Gesu Ex Muntz, iz 1736. godine), koji svojom zagasitom bojom mjestimice zvuči moćno, gotovo poput violončela. Za ovaj CD postoji samo jedan savjet: slušati i opet slušati!

Bosiljka Perić-Kempf