Teška duševna bol

Highlander: Završna igra; red. Douglas Aarniokoski

Ako ikoga zanima zašto su filmski kritičari skloni samouništavanju i težim oblicima neurotskih poremećaja, bilo bi mu korisno da pogleda četvrtoga Highlandera. Naravno, zato što sam neurotični nihilist ne može mi biti uzeto za zlo to što sam u prethodnoj rečenici naizgled preporučio najgore smeće koje sam imao nesreću pogledati u kinu još od Transatlantica. Volio bih da postoji zaštitna oprema uz koju bi praćenje ovog filma kao simptoma bilo manje bolno, ali nema je: težina duševne boli koju ovakve stvari nanose potječe upravo odatle.

Konkretnije, riječ je o nastavku jednog od najgorih filmskih serijala u povijesti, koji je sredinom devedesetih izrodio i televizijsku seriju. Premda se činilo da je treći Highlander na opće veselje okončao filmske inkarnacije debilne priče o Škotima koji se mlate japanskim mačevima ne bi li si međusobno posmicali glave, tvrtka Dimension Films odlučila je spojiti radnje filmskih i televizijskih serijala ne bi li tako dokazala da za njezin skori financijski krah nisu odgovorni ni publika ni tržište nego isključivo vlastita nekompetentnost. U bubanj su ubacili čak deset producenata, čak šest montažera i čak četiri scenarista, te ga predali početniku s neizgovorivim prezimenom, ne bi li ovaj to izrežirao kao reklamu, zaobilazeći prosudbene i kognitivne elemente gledateljskih mozgova u svom obraćanju najnižim elementima njihovih psiha. Toliko o ciljanoj publici — koja se, sudeći po konačnom zlodjelu, vjerojatno sastoji od genetski retardiranih mutanata iz močvara Louisiane i Alabame.

Vladimir C. Sever