Tematsko i redateljsko osciliranje

Tematsko i redateljsko osciliranje

Problem je sličan kao i u svih manjih kinematografija: koliko nacionalnog (osobito jezika), koliko univerzalnog i internacionalnog?

Sedam filmova neke zemlje, u ovom slučaju Walesa, snimljenih u razdoblju od pet godina (1995-2000) teško mogu dati prikaz njezine kinematografije. Osobito ako je riječ o kinematografiji koja je uklopljena u onu veću i koja s njom dijeli i jezik i veliki dio povijesti. S druge strane, problemi su i subjektivne naravi, jer, zbog katastrofalne distributerske situacije, teško da se u nas može bilo što sustavno pratiti, osim, eventualno, holivudske produkcije. Dakako, u takvim je okolnostima vrlo teško kinematografiju Walesa uspoređivati ili stavljati u kontekst najprije britanske, potom kinematografije npr. Commonwealtha i, napokon, europske. Da biste to mogli, morate ipak relativno dobro poznavati i velšku kinematografiju, ali i kinematografiju triju spomenutih zemljopisno-političkih regija.

Tako se o Tjednu velškoga filma, prikazanu u zagrebačkoj Kinoteci između 15. i 21. ožujka, može pisati samo na temelju pojedinačnih filmova i, ako se baš mora, donijeti stanovite zaključke s velikom dozom straha od pogreške.

Stoga je put koji obećava najmanje grešaka onaj kratkih analiza pojedinačnih filmova, s nadom da će nešto općenitiji zaključak isplivati sam, više ili manje slučajno. Ipak, moglo bi se reći da su sedam viđenih velških filmova podosta međusobno različiti, kako tematski, tako i redateljskim pristupom.

Promet ljudi (Human Traffic) Justina Korrigana iz 1999. više u redateljskom no tematskom smislu korespondira s Trainspottingom, a da živimo u filmski utjecajnijoj i poznatijoj zemlji, usudio bih se reći da je ovaj film epigon filma Mirta uči statistiku Gorana Dukića iz 1991. Promet ljudi bavi se vikendom nekolicine mladih ljudi, razlomljen je frenetičnim montažnim ritmom te vrlo često onim što se u književnosti naziva realizacijom metafore. Ipak, za razliku od Trainspottinga, Promet ljudi ipak je film jače naglašene priče, no mjestimično jednako duhovit.

Poput Prometa ljudi i Bingo (House) Juliana Kempa blago se naslanja na jedan britanski film — Burni ponedjeljak, iako bez političkih konotacije koje ima Figgisovo djelo, iako bi uzor, također vrlo udaljen, mogao pronaći i u filmu Sting G. R. Hilla iz sedamdesetih. Bingo je film o ustrajnu i sretnu otporu starih i malih, poštenih vlasnika igara na sreću velikim, monopolističkim, nacionalnim i međunacionalnim firmama. Skloni političkim interpretacijama mogli bi u filmu naći dosta materijala za pisanje.

Divna pogreška (Beautiful Mistake) Marca Evansa jedini je dokumentarac u izboru velškog filma, koji portretira slavnog Johna Calea. No, riječ je i nizanju glazbenih brojeva, u vizualnom smislu neinventivno osmišljenih i povezanih zatamnjenjima i Caleovim stihovima ili izjavama. Evans se jednostavno s bendovima uvukao u interijer u kojem kamera jednostavno kruži oko glazbenika, stvarajući tako master kadar, a potom je, u montaži, insertirao njihove blize i krupne planove. Dakako, film može biti mnogo zanimljiviji onima koji su skloni Caleovu radu.

Kameleon Ceri Sherlock iz 1997. jedan je od zanimljivijih filmova: priča o dezerteru koji se skriva u vlastitoj kući. Film je dakako zatvoren u interijere, pun krupnih planova, prigušenog osvjetljenja, isto tako prigušenih glasova i šumova. Unutar takve atmosfere zbiva se i promjena protagonista, ali i njegove okoline, osobito majke i brata te ljubavnice, koja ga, nakon što rodi njegovo dijete, jednostavno više ne želi vidjeti. Kameleon je izraziti film prostora, i to skučenoga — tavana, sobe, kuhinje, predsoblja — u kojem se mizanscenski odlično snalaze glumci, ali i majstor svjetla, direktor fotografije te, osobito, meni se barem tako čini, tonski snimatelj. Naime, niz zvukova dolazi izvan kadra, a osnovna aktivnost čovjeka skrivena u mraku tavana svakako je osluškivanje.

Vjerojatno najpoznatiji velški film prikazan u ovom ciklusu svakako je Izrada karata (The Making of Maps) Endafa Emlyna iz 1995, koji je dva puta bio prikazan na hrvatskoj televiziji. Riječ je o najboljem filmu prikazanom na Tjednu velškog filma. Realiziran na velškom (kao i Kameleon i djelomično Salomon i Geanor) to je, između ostalog, za razliku od Kameleona film eksterijera, tijekom filma, shematiziranih na doživljajne karte dječaka-protagonista. Riječ je, u najširem smislu riječi, o obiteljskom filmu, koji po atmosferi, ozbiljnosti, a osobito topografskim obilježjima totala i osvjetljenja, uzore vjerojatno nalazi u starim velškim narativnim tradicijama. Riječ je o raspadu obitelji, vrlo učestaloj temi sjevera i zapada Europe, osobito kada je riječ o obiteljima koje se nekim svojim osobinama izdvajaju iz ruralnog okoliša u kojem žive. Sukob majke neuspjele balerine i oca-ženskara rješava se u sugeriranom incestuoznom finalu koji anticipira definitivnu obiteljsku propast.

I, napokon, Salomon i Geanor Paula Morrisona iz 1998. Klasičan ljubavni zaplet o zabranjenoj ljubavi: ovaj put između mladog Židova — trgovca tkaninom i djevojke — kćeri velških rudara. Ono što je zanimljivo u ovom filmu, čije je zbivanje smješteno u 1911. godinu, potpuno je izjednačavanje krivice obiju strana, ne samo za sudbinu ljubavnika nego i za sukob širih razmjera. Tipično otočki, film je odlična povijesna rekonstrukcija jednog razdoblja, osobito na kostimografskom i scenografskom planu, ali i, što je opet tradicionalno, i glumačkom. Istodobno, to je možda jedini film, uz Izradu karata i možda Kamelona koji strancu daje dojam da je riječ baš o Walesu.

Konačni je dojam osciliranje: i u tematskom i u redateljskom smislu. Problem je sličan kao i u svih manjih kinematografija: koliko nacionalnog (osobito jezika), koliko univerzalnog i internacionalnog? O pravom omjeru ovisi, između ostalog, i kvaliteta filma.

Dario Marković