Svi Tadijanovićevi haiku

Svi Tadijanovićevi haiku

Kakav doček! Cijeli grad na nogama!

Dragutin Tadijanović korača prema Hrvatskom domu, a Križevčani stoje na ulicama, plješću i svira banda — križevačka Gradska limena glazba. Pozdravljaju ga oni koji su se uspjeli samo približiti dvorani. A dvorana — puna, prepuna. Tadijanović kreće prema pozornici prolazeći pokraj ljudi, mnogih, nestrpljivih da ga čuju. Dvoranom se ori pljesak. Uz njega akademik Ivo Frangeš i dr. Tonko Maroević. Penju se na pozornicu, odzdravljaju, sjedaju za stol, a pljesak svejedno ne prestaje.

Od prvoga trenutka, dok se još nisu čule ničije riječi, bilo je jasno da započinje nezaboravna književna večer u Križevcima. Toliko ljudi, mladih, atmosfera koja je ponijela i domaćine i goste, osmijeh na Tadijanovićevu licu koji otkriva emocije od čiste radosti do ganuća i, isto to, kao u zrcalu, na licu svakog od posjetitelja.

Ugledne goste i okupljene Križevčane pozdravila je predsjednica Matice hrvatske u Križevcima, gospođa Renata Husinec, uvelike zaslužna za veličanstvenu književnu priredbu koja je priređena u Križevcima 20. ožujka ove godine, kao i za mnoge druge kulturne događaje u Križevcima. Spomenuvši se ukratko veličine ovoga kraljevskoga grada i nekih od njegovih ljudi: Antuna Nemčića Gostovinskog, Franje Markovića, Karla Häuslera, Alberta Štrige, te bogatstava poput Grkokatoličke katedrale Presvetog Trojstva, Kalnika, gospođa Husinec istaknula je višestruko i dragocjeno Tadijanovićevo sudjelovanje u nastojanjima križevačke Matice hrvatske da obogati kulturni život Križevaca i cijele Hrvatske.

Tadijanović je došao u Križevce radi svih zaljubljenika u njegovu poeziju, željnih da ga čuju, i da se upoznaju s najnovijom Tadijanovićevom knjigom Svi moji haiku (2000), u izdanju Matice hrvatske u Zaprešiću.

Kao uvod u književnu večer, mlade glazbenice Marina Metelko i Jelka Vukobratović izvele su dvije kratke kompozicije za klavir i flautu, Sarabande Luisa Moysea u neobaroknom stilu, i Andante iz Koncerta za flautu i orkestar u C-duru Wolfganga Amadeusa Mozarta. Tadijanović im je, zauzvrat, s posvetom, darovao note svoje skladbe Sjećanje, koju je napisao sa šesnaest godina, kao đak gimnazije u Brodu, kada ga je pater Alfons Andrašec poučavao sviranju flaute.

Ivo Frangeš o Tadijanovićevoj poeziji, prozi i prevoditeljstvu

Akademik Ivo Frangeš govorio je o Tadijanovićevu stvaralaštvu i njegovoj prepoznatljivoj pjesničkoj riječi, čije su vrijednosti Križevčani tako očigledno svjesni, večerašnjim posjetom potvrđujući da znaju što Tadijanovićeva poezija znači u hrvatskoj književnosti već toliko desetljeća.

Frangeš je kazao kako je Tadijanoviću dano da obične riječi učini neobičnima, postavi ih u poseban kontekst, dade im novu snagu. Poznatom situacijom on otkriva nepoznati doživljaj.

Izdvojio je nekoliko Tadijanovićevih pjesmama bez kojih bi slika o hrvatskom pjesništvu bila nepotpuna: Golubinja krila, Visoka žuta žita, Balada o zaklanim ovcama, Dugo u noć, u zimsku bijelu noć, Večer nad gradom, Place Dauphine, Kapi rose na ružama, Sveti Ožbolt i visoko drvo s krošnjom u nebesima, Dom Tajnovitosti. Ali, i odmah dodao kako bi svoditi pjesnika na poznate naslove značilo iskriviti sliku o njemu, jer život poezije ovisi o čitanju koje, trajno se obnavljajući, nikada ne prestaje.

Frangeš se osvrnuo i na Tadijanovićevu prozu, Moji pređi i Ljudi moga zavičaja. U ovom nemalenom proznom stvaralaštvu, jednostavno komponiranim autobiografskim zapisima, Frangeš je čitajući nalazio osvjetljenje lirskoga izraza Tadijanovićeva.

Istaknuo je kako neke Tadijanovićeve pjesme nosi nešto od spontanog haikua, senzibilitet sklon sažetom iskazu trenutka kao, primjerice, u pjesmi Pozdrav šumi. Od 97 Tadijanovićevih haikua, odabrao je jedan koji govori o humanističkoj viziji poezije Voda u čaši: / Koliko li je žednih / Usta na Zemlji!, a formu haikua Frangeš je otkrio i u Tadijanovićevim prijevodima Goethea. Spominjući Tadijanovićevu pjesmu Dom Tajnovitosti, aludirajući na zadnji njezin stih, akademik Frangeš je kazao: Odabrane pjesnike godine kao da ne dodiruju. I sada, u devedeset šestoj, naš »kasni žetelac« bogato sije i još uspješnije žanje.

Tonko Maroević o Tadijanovićevim haikuima

Dr. Maroević zahvalio se Križevčanima koji su svojim odazivom odali čast hrvatskoj pjesničkoj riječi, koju Tadijanović najizrazitije predstavlja, i pozabavio se Tadijanovićevim haikuima.

Sam Maroević počeo je intenzivnije pratiti Tadijanovića, nakon zbirke sabranih pjesama Blagdan žetve (1956), kad je Tadijanović, kako reče Maroević, završio žetvu svoje Slavonije i svojega Rastušja, te se ciklusom Intimna izložba crteža iz Raba i pjesmama poput Veličanstvo mora okrenuo i moru.

Maroević je pokazao kako je haiku, japanska forma, u Tadijanovićevu govoru, u njegovoj intonaciji, postala čista, autentična hrvatska riječ.

Specifična je Tadijanovićeva neposrednost u obraćanju: riječima iz neposrednog iskustva u kojima ima, kako kaže Maroević, nešto dnevničko, nešto svakidašnje, ali očarobirano intonacijom, ritmizacijom, posebnom karakterizacijom. Tadijanović poštuje formu, ali zadržava slobodu, sposobnost kretanja kroz tuđu formu, kaže Maroević, onako kako njemu najbolje odgovara.

Maroević je spomenuo Tadijanovićeve literarne haikue, one koje posvećuje Nikoli Šopu (pod naslovom Varijacije na temu: Pijetao Nikole Šopa), i druge, u kojima se spominje A. B. Šimića, ili Ivana Goluba: Golub mi piše: / »U 'Karlu Boromejskom' / Molio za te!«, ili nedjelja provedenih sa svojim prijateljima, Vesnom i Ivom Frangešom: Svake nedjelje, / U Klubu »A. G. Matoš«, / S prijateljima! i Dubravka Ivančana. No, uz sve te posvete, odavanje duga, Tadijanović ostaje vlastit, svoj, dodat će Maroević, pa i svojeglav.

Ta sloboda, vlastitost kojom se Tadijanović suvereno koristi riječima, najočiglednija je u prvom njegovom haikuu, gdje se samoj formi haikua obraća kao prijateljima: Haiku, dragi haiku, / Ljubim ti milu majku / Usred bijela čela. Maroević je kazao kako je ova humorna, vedra zaigranost karakteristična za pjesnika svjesna svojih mogućnosti i vlastite zrelosti, to je pozicija gospodara riječi — on zove formu, stih da mu se odazove, i on se doista odaziva.

Na poznatu jednostavnost Tadijanovićevih stihova, naizgled samorazumljivu, i upravo zbog toga nedokučivu, Maroević je ukazao ističući jedan od najgenijalnijih Tadijanovićevih haikua: Hajde da i ja / Složim što o leptirima: / Leptiri lete!

Završio je citirajući njegov haiku Djevojko s kojom govorim, Odnijet ćeš sobom glas moj / U dvadeset i prvo stoljeće, u uvjerenju da će još koje stoljeće željeti slušati i razumjeti Tadijanovića, zaželjevši mu nova djela, a Križevčanima nove ovakve susrete.

Tadijanović o sebi i o svojim pjesmama

Tadijanović je duhovito i živo ispričanim crticama iz svoga života svaki čas pljeskom dobivao odgovor iz publike. Govorio je o sebi, o svojim pjesmama u kojima je čitav njegov život: — Ma nije, to je samo u pjesmi kazano. Puno mene nema u mojim pjesmama.

Govorio je o književnicima, o Matošu i Häuzleru, spomenuo Ivana Gorana Kovačića — moj neprežaljeni prijatelj, Ivu Kozarčanina, Vladimira Vidrića, kojemu je 1969. uredio Sabrane pjesme. Ali, najviše priča, one najzgodnije, bile su vezane uz njegovu Jelu. Ispričao je kako je Jela iz pjesme Nosim sve torbe, a nisam magarac neka djevojčica njegova djetinjstva, ali uistinu, njegova Jela, kojoj je posvetio tu pjesmu, kao i cijeli ciklus Dani djetinjstva (1935). Prisnost koja je te večeri strujala između Tadijanovića i publike, najbolje su dočarale Tadijanovićeve riječi: Ja se smijem. Znate kome se smijem? Sebi se smijem. Ja sam sada tako razdragan, kao da s Goranom pričam. Svima vama želim 96!

Gospođa Husinec istaknula je zaslugu Stjepana Sučića, potpredsjednika Matice hrvatske, u pripremi ove večeri. Kao što i antologija Gozbe i zdravice u hrvatskoj književnosti, Od Marulića do Kaleba i Tadijanovića (1994), u izdanju Matice hrvatske Križevci, završava Tadijanovićevom pjesmom Na stolu kruh, tako su i Križevčani zaokružili veličanstvenu književnu večer darovavši svakom gostu veliko krušno srce. No, i kada je program završio, dvorana je ostala svejednako puna — započeo je drugi dio večeri: Tadijanović je više od sat vremena potpisivao knjige svojih Djela, i primjerke knjige Svi moji haiku, koje su Križevčani kupovali s velikim zanimanjem.

Osim u sjećanjima Križevčana, gostovanje akademika Dragutina Tadijanovića, akademika Ive Frangeša i dr. Tonka Maroevića, ostat će zabilježeno riječima kojima su ispunili prve stranice nove Spomen-knjige Matice hrvatske u Križevcima.

Tadijanović u Matici hrvatskoj u Križevcima

U prostorijama Matice hrvatske, Nemčićev trg 8, Tadijanovića su svečano dočekali mnogi članovi, uz pozdravne riječi predsjednice, gospođe Renate Husinec i zdravicu gosp. Zorana Homena. Križevčani su Tadijanoviću darovali buket od 96 crvenih ruža i dvije knjige Matice hrvatske Križevci: svečano izdanje knjige Križevci, grad svetoga Marka Krizina-Križevčanina (1995), i knjigu Križevačka književna slava (1998), koje su primili na dar i akademik Ivo Frangeš i dr. Tonko Maroević.

Želim se najsrdačnije zahvaliti Matici hrvatskoj u Križevcima, gospođi Husinec, i svima drugima koji su me dočekali, kako ja u snu nisam mogao sanjati. Pa nisam ja ni kralj, ni car. — Ja sam skromni hrvatski književnik, jedan od najstarijih, ali ne prvi ni drugi, nego ne znam koji po redu. Ali, dopustite da govorim ne samo u svoje ime, i da se ne zahvaljujem samo u svoje ime. Jer, vjerujem da vi ovakvu počast dajete hrvatskim književnicima koje ja, evo sad, ovoga časa, zastupam. — Neću sad opet spominjati ni Frangeše, neću spominjati ni Tonka Maroevića, ni Sučića, neću ih spominjati, ali zna se, i osim njih, svi oni drugi: oni su sada nekako kao utjelovljeni u meni, i iz mene oni svi govore i zahvaljuju se najljepše na ovome izvanrednom, i neobičnom, i nesvagdanjem činu, kojim ukazujete čast i počast jednome piscu, kao što sam ja, jednom pjesniku, kojega ste nažalost morali u školskim čitankama učiti, i niste sanjali da ćete slušati kako se on muči ovdje da nešto kaže. Pa, ja sam nešto, mislim, i rekao, a završio bih riječima: živjeli, i budite uvijek tako dobri kao što ste sada, poštujte hrvatsku književnost, hrvatske književnike, i bit će vam dobro na ovome svijetu. Živjeli!

Tadijanović kod gradonačelnika Križevaca

U sadržajno bogatome danu, Tadijanovića je u goste pozvao i gradonačelnik Križevaca, gospodin Branko Hrg. Tom prigodom Tadijanović je evocirao svoje uspomene na Križevce.

U Križevcima sam prvi put bio početkom tridesetih godina, kao student, s akademskim pjevačkim zborom »Mladost«, kojemu je dirigent bio Jakov Gotovac. I jednoga dana, imali smo koncert ovdje, u Križevcima. Bio sam bas drugi. Poslije koncerta bila je večera, u nekom križevačkom lokalu, a počasni gost naš bio je — Karlo Häusler, poznati Križevčanin, pjesnik iz Hrvatske mlade lirike, i inače poznati čovjek, Matošev prijatelj. Matoš se dopisivao s Häuslerom, i on je o Matošu napisao knjigu Uspomene na A. G. Matoša, koju je 1941. izdala Matica hrvatska, i koju meni obećava Matica hrvatska Križevci, već dvije ili tri godine, da će objaviti. Ali oni kao da to nisu rekli. Oni su to zaboravili, ili šta, nisu zaboravili: za četiri godine, kad meni bude prva stota, onda će oni izdati Häuslera. Nažalost, jednom prigodom, prije tridesetak godina, nisam mogao doći s grupom pisaca u Križevce. Ali sam zamolio svoga tadašnjega prijatelja Gustava Krkleca da ode do gospođe Häusler, pa da je zamoli za pisma A. G. Matoša, jesu li sačuvana. Kao urednik Matoševih Sabranih djela sabirao sam Matoševu korespondenciju. Bio sam radi toga u Beogradu nekoliko puta, bio sam u Ženevi, u Parizu — sve tragom A. G. Matoša. Pa, naravno, pokušao sam naći nešto i u Križevcima, znajući da bi tu mogla biti Matoševa pisma Häusleru. Ali, na žalost, od toga nije bilo ništa. I tako su pisma svršila negdje u Križevcima. Tko od vas može, neka potraži, možda će ih naći negdje. To bi bila senzacija! — Naći Matoševa pisma u Križevcima. Matoš je bio 1910. u Križevcima, s Häuslerom, i kad je s njime otišao pod Kalnik — sigurno fijakerom, a ne kao ja danas autom — oni su se, lijepo, malo više družili sa čašicom. Matoš je sobom nosio jednu od svojih bilježnica. Sačuvano je desetak njegovih bilježnica. Ali, jedne nema! Jer ju je zaboravio, ili izgubio pod Kalnikom. I napisao je, u drugoj, da ga je zadesila elementarna nesreća; smatrao je elementarnom nesrećom, što ju je izgubio. — I stvarno jest! I evo, ti Križevci su meni uvijek bili u glavi, kad sam god Matoša čitao — a uređivao sam ga godinama. Uvijek sam se morao sjetiti i Häuslera, i Križevaca, i Kalnika, i pisama kojih nema. A danas, zašto sam došao u Križevce? — Išao sam tragom izgubljene Matoševe bilježnice, išao sam pod Kalnik da je nađem. Al moram izjaviti, javno: Nisam je našao. Idem u Križevce — sad se nemojte ljutiti, to je radi efekta — radi Matoševe bilježnice. — Ma, nije. Svaka čast Matošu i bilježnici koje nema, ali, evo, došao sam da pohodim Maticu hrvatsku u Križevcima, a time i čitave Križevce.

Vesna Zednik