Rupe u fabuli

Rupe u fabuli

Patricia D. Cornwell, Središte požara, Algoritam, Zagreb, 2000.

Središte požara deveti je roman u seriji o doktorici Kay Scarpetta, šefici sudske patologije u Virginiji.

Junakinja se ovaj put sprema provesti romantični odmor s Bentonom (umirovljenim voditeljem FBI-eve postrojbe za izradu profila zločinaca), kada dobiva zagonetno pismo koje izaziva slutnju užasa. Još je jezovitija činjenica da ga je sastavila Carrie Grethen, psihotična žena ubojica, koju je baš Kay pomogla smjestiti u psihijatrijsku bolnicu. Benton vjeruje da Carrie Grethen (koja je i nekadašnja ljubavnica doktoričine nećakinje) kuje velike planove za povratak. I prije nego što će Kay i Benton otići na put, Marino — kapetan policije i njezin suradnik, poziva je na dužnost forenzičkog patologa u službi države.

Riječ je o podmetnutom požaru na farmi konja uglednoga medijskog magnata, u kojem su do kraja izgorjeli kuća, staja i skupi konji, uključujući i jedno žensko biće. S druge strane, Grethen je na slobodi i sve bliže do Scarpetta i ljudima koje ona voli. Vodeći nas kroz roman, Kay Scarpetta ulazi u trag novoj seriji zastrašujućih zločina.

Psiha u istrazi

Ono čime Patricia zasigurno zaokuplja čitatelja njezino je umijeće i gotovo mučna usmjerenost na medicinske detalje, počevši od znakovitih obilježja mjesta zločina pa do samog čina autopsije. Uživali mi u tome ili ne, ipak s uzbuđenjem (makar i kroz prste) provirujemo i nadnosimo se nad ruke istražiteljice dok provodi autopsiju te dok minuciozno analizira fizičke i logičke dokaze zločina. Tehnika opisa prostora mrtvačnice i nedostižan uspjeh u uvlačenju čitateljeve psihe u kriminalnu istragu (kao da je on sam njezin dio) ono je što njezine romane čini uvijek svježima.

Patricia je nezamjenjiva i u stvaranju atmosfere predosjećaja, jezovita iščekivanja najgorega. No Središte požara ipak je iznimno deprimirajuća knjiga, što umanjuje znanje zastrašujućeg već stoga što su se čitatelji zasitili istih situacija u prijašnjim slučajevima.

Kako prestati cijeniti svoga čitatelja

Protagonistica svih devet slučajeva, Kay Scarpetta, poprimila je u ovom romanu sva obilježja jednodimenzionalnog papirnatog lika. Ona zapravo više i nije lik: ona je svemoguća nadjunakinja, puna božanske mudrosti, koja nam objašnjava što to nije dobro u svijetu i kud to taj svijet vodi.

Ljubitelji autoričina pisma u prijašnjim su romanima upoznali Kay kao uspješnu, zadovoljnu, samouvjerenu profesionalku, koja zna što hoće i svjesna je žrtve koju za svoj cilj mora podnijeti. Bila je ambiciozna i nije se opravdavala za svoje ponašanje, bila je jaka, a ipak ženstvena, i unatoč tome što nije imala ispunjen privatan život, vjerni čitatelj nikad nije dobio dojam da je hladna ili nesposobna za ljubav.

Oni koji su se s njezinim pismom prvi put susreli u ovoj knjizi sve su te informacije mogli usvojiti prateći radnju. Ipak, autorica je potrošila stranice i stranice teksta na razvučeni opis doktoričine kuće, auta i sitnica, gubeći se u detaljima i uspijevajući samo u progresivno negativnu razvoju lika, koji sve više gubi suosjećanje čitatelja.

Patricia Cornwell je, čini se, prestala cijeniti svog čitatelja, a propovijedima likova (posebice genijalne Lucy) o kvazitoleranciji i feminizmu počela je vrijeđati čitateljev književni ukus.

Jedino što je glavnoj junakinji donekle dokidalo papirnatost lika bio je njezin odnos s Bentonom. Autorica se na kraju ovog romana rješava tog glavnog muškog (i donekle jedinog realističnog lika) u cjelokupnoj seriji od devet knjiga, i to na poprilično neoriginalan, iako uznemirujuće zastrašujući način. (Patricia Cornwell ipak je u toj kategoriji jezovitosti sačuvala privlačnost stila.)

U samom građenju fabule mnogo je rupa i neriješenih situacija. Na početku je, primjerice, požar povezan s vlasnikom imanja, uglednim medijskim magnatom Kennethom Sparkesom, koji ubrzo postaje lik od sporedne važnosti. Sam požar preživi samo jedno ždrijebe. Zašto? Nikad objašnjeno. Glavni se krivac u romanu javlja gotovo kao primisao, a zastrašujuća Carrie nijednom se ne suočava s Kay. Uz to, njezina je nećakinja Lucy agentica FBI-a, računalni genij, pilot helikoptera i žena-lisica — i sve to u jednoj osobi! Očigledno je da je Patricia Cornwell i na svoj drugi ženski lik prenijela sve karakteristike pozamašnoga pretjerivanja u građenju lika.

Izgubljena u fabuli

Autorica se gubi u vlastitoj fabuli. Kraj doživljavamo gotovo kao efekt deus ex machina, naime konačni je krivac lik koji je u romanu samo spomenut, zapravo nije uveden u radnju. To povezivanje krivca iz ranijih slučajeva s ubojstvima u ovom romanu bez očiglednih asocijacija zapravo je razvlačenje čitateljeva povjerenja do točke puknuća.

Ovim romanom autorica se odveć udaljila od svojega žanra i zašla u neke druge književne tokove pridavajući previše pažnje unutrašnjem razvoju lika, a zapostavljajući pritom važnost radnje. I dok su čvrst dijalog i brojni zanimljivi zaokreti i dalje nezaobilazne vrednote njezina stila, pridavanje važnosti za radnju sporednim detaljima, slab razvoj radnje i zbunjujući kraj dokaz su da je vibrirajuća i iznad svega živa proza iz njezinih ranijih romana ustupila mjesto klišeiziranu pismu te da je serija o doktorici Kay nedvojbeno na vrijednosno silaznoj putanji.

Nives Mikelić