Prve globalne arhitektonske zvijezde

Prve globalne arhitektonske zvijezde

Fellner & Helmer izgradili su više od pedeset reprezentativnih objekata, od kojih su većina kazališta i koncertne dvorane, a zbog inovacija na tom polju smatraju ih i izumiteljima modernoga teatra

Gotovo nezapaženo u javnosti proteklo je nedavno otvaranje u zagrebačkom HNK-u putujuće izložbe o jednom od najvažnijih svjetskih atelijera s kraja 19. stoljeća, izložbe posvećene bečkim arhitektima Ferdinandu Fellneru i Hermanu Helmeru, čiji će impozantan opus ostvarenja tijekom četrdesetogodišnje suradnje obuhvatiti gotovo čitav svijet — od Varaždina do New Yorka. Izgradili su više od pedeset reprezentativnih objekata, od kojih su većina kazališta i koncertne dvorane, a zbog inovacija na tom polju smatraju ih i izumiteljima modernoga teatra — moderne pozornice i gledališta za što veći broj gledatelja. Također zapaženi su i kao iznimni teoretičari. Riječju, bili su prve globalne zvijezde svjetske arhitektonske scene.

Loša organizacija

Putujuća izložba Fellner i Helmer — arhitekti kazališnih zdanja u Srednjoj Europi 1870-1920. iscrpno dokumentira cjelokupno stvaralaštvo dvojice arhitekata na temelju znanstvenih istraživanja Gradskog muzeja u Grazu, a u Zagrebu je postavljena u organizaciji Cultural City Networka iz Graza i Odjela za kulturu Austrijskog veleposlanstva u Zagrebu. Nažalost, iako zanimljiva i važna za valorizaciju hrvatske arhitekture u odnosu na europska zbivanja na prijelazu stoljeća, napose jer je riječ o predstavljanju, kao što je rečeno, rezultata stručnog istraživanja, izložba će zbog katastrofalne organizacije, znatne reduciranosti s obzirom na originalnu postavu predstavljenu u Grazu, nemara domaćina, nalik loše uigranu provincijskom kulturno-umjetničkom društvu, ostati u potpunosti nezapažena.

Arhitekt Ferdinand Fellner (1847-1916) projektantsku karijeru započeo je u atelijeru svoga oca Ferdinanda (1815-1871), također priznata arhitekta, autora bečkog Gradskog kazališta. Nakon očeve smrti, 1871, Ferdinand Fellner naslijedio je atelijer i nastavio s gradnjom bečkoga kazališta, koje će biti dovršeno godinu poslije. Nekako u isto vrijeme Herman Helmer (1849-1919), kao mladi graditelj, pozvan je na poziv općine grada Varaždina da izradi projekte Gradskog kazališta. Zanimljivo je da će tijekom njegove izgradnje, pri posjetu Varaždinskim Toplicama, upoznati Varaždinku Filipinu Levanić, koja će mu 1873. postati žena. Iste godine dovršeno je i varaždinsko Gradsko kazalište, a nekako u isto vrijeme udružuje se i s Fellnerom. »Mladog je Helmera taj uspjeh na polju kazališnoga graditeljstva jako osokolio i oduševio«, prisjećao se jedan od svjedoka Helmerova rada u Varaždinu, »te se na povratku u Beč udružuje s arhitektom Ferdinandom Fellnerom, kako bi im rad u zajednici postao intenzivniji, sigurniji i plodniji«. I doista, ubrzo započinje njihov vrtoglav uspon. Već 1874/5. grade kazališta u Budimpešti, a 1876/7. i Gradsko kazalište u Augsburgu.

Radikalni zaokret

No, do radikalna zaokreta u projektiranju kazališnih kuća dolazi 1881. Naime, potkraj te godine došlo je do katastrofalna požara u bečkom Ring-teatru, u kome je zbog pretrpanosti, panike i loše projektiranih komunikacija stradalo više stotina ljudi. Poučeni tim iskustvom Fellner i Helmer proučit će nedostatke svih do tada izgrađenih kazališta i projektirati posve nov tip kazališta u kome će se osobita pozornost posvetiti olakšavanju prometa i kretanja gledatelja i kazališnih radnika, ponajprije izbjegavajući konstrukcije zavojitih stubišta, nagomilavanje sjedala i tijesne hodnike. Povećavaju broj stalnih i pomoćnih izlaza, proširuju stubišta, galerije i hodnike. Biraju se široki prostori oko kazališta, koja se odvajaju od obližnjih građevinskih objekata. Čitav sklop prilagođava se praktičnim potrebama gledatelja i glumaca. Time ujedno započinje, kako ga mnogi nazivaju, zlatno doba arhitekture kazališnih zdanja.

U duhu te prekretnice nastat će niz novih kazališnih i koncertnih zdanja. Među prvima su kazališta u Brnu i Reichenbergu (1881/3), a potom i kazališta u Szegedu (1882/3), Rijeci (1883/5), Karlovim Varima (1884/5), Bratislavi (1885/6), Odesi i Pragu (1886/7). Nakon njih slijede kazalište u Totisu (1888) i Volkstheater u Beču (1888/9). Tijekom devedesetih godina 19. stoljeća grade kazalište u Zürichu (1890/1), Theater unter den Linden u Berlinu (1891), Salzburgu (1892/3), Wiesbadenu (1892/4), Zagrebu (1894/5), Budimpešti (1895/6), Ottenscheimu, Kečkemetu i Mainzu (1897/8), te Grazu (1899).

Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća Fellner i Helmer grade kazališta u Hamburgu i Berndorfu (1900), Fürthu, Kološvaru i Sofiji (1901/4), a zatim u Darmstadtu i Černovicama (1905). Godine 1906. Fellner i Helmer na poziv Heinricha Conrieda, ravnatelja Irwing-Palace Theatra, odlaze u New York da izrade projekte za novu zgradu opere. Nakon povratka u Europu, neposredno prije Prvoga svjetskog rata grade jedno od posljednjih zajedničkih ostvarenja, kazališnu zgradu u Klagenfurtu.

No, kao što je u uvodu rečeno, arhitektonski atelijer Fellner & Helmer, K. K. Ober-Baute, nije se bavio isključivo projektiranjem kazališnih zgrada i koncertnih dvorana, nego i gradnjom ostalih reprezentativnih objekata kao što su trgovačke palače i banke, od kojih kvalitetom valja svakako izdvojiti Aldes Casino u Lavovu (1897/8), bečki Gerngross (1904) i robnu kuću Kastner & Öhler u Grazu (1904).

Zagrebačke palače

Možda najbolji primjer široke palete djelovanja atelijera Fellner & Helmer pruža Zagreb, gdje je čuveni dvojac realizirao uz kazalište još nekoliko najreprezentativnih gradskih palača — Eskomptnu banku u Ilici 3 (1898), Umjetnički paviljon prema projektima i konstrukciji mađarskih inženjera Florisa Korba i Kálámana Giergla (1897/8), te rekonstrukciju barokne palače i kule u Visokoj ulici 22 (1902) u reprezentativan neobarokni dvorac — Palais des Gustav R. von Pongratz, koji je i danas jedan od najelitnijih gradskih prostora. Trakođer treba istaknuti i sudjelovanje Fellnera i Helmera na pozivnom natječaju za školski forum (1883/4) na prostoru južno od kazališta. Iako su prema mišljenju mnogih u svojim planovima dali najpotpuniju sliku foruma, izabran je projekt također priznatih arhitekata Ludwiga i Hülsnera. No, također valja napomenuti da su ta dva arhitekta i u Rijeci uz kazalište realizirala i neobaroknu palaču, tzv. Palazzo Modello.

Za cjelokupan rad arhitekti Ferdinand Fellner i Herman Helmer bit će odlikovani velikim austrijskim redom kao stručnjaci koji su stekli svjetsku slavu i priznanje. Prije smrti, u jednom od posljednjih dolazaka u domovinu potkraj tridesetih, Helmerova supruga Filipina prisjetila se kako je njezin muž, tijekom cijeloga svoga opsežnoga graditeljskog stvaranja, »u svojoj radnoj sobi u Beču držao na zidu nad svojim crtaćim stolom uokvirene planove varaždinskoga gradskog kazališta, koje ga je pri svakom poslu uvijek sjećalo na njegov skromni početak, na prve dane njegova umjetničkog izgrađivanja«.

Svjetski arhitekti u Zagrebu

Pojava istaknutih arhitektonskih imena kao što su Fellner i Helmer u prošla dva stoljeća u Hrvatskoj nije izdvojen slučaj. Uz Fellnera i Helmera tijekom 19. stoljeća u Hrvatsku dolazi niz stranih arhitekata kao što su Friedrich Schmidt, Otto Hofer, Ferenc Pfaff te Ludwig i Hülser. Mnogi od njih, kao što su Franjo Klein, Hermann Bollé, Kuno Waidman ili Hönigsberg & Deutsch, ovdje će se i nastaniti realiziravši neka od najvažnijih djela, koja danas smatramo neizostavnim dijelom hrvatske arhitektonske baštine. Početkom 20. stoljeća, 1908, na prijedlog Kluba hrvatskih arhitekata, u Zagreb je kao član žirija za regulaciju Kaptola pozvan priznati njemački povjesničar umjetnosti i arhitekt Cornelius Gurlitt, čije će tada održano predavanje bitno utjecati na razvoj zagrebačkog urbanizma. Zahvaljujući poznanstvu s Viktorom Kovačićem i Hugom Ehrlichom u više navrata u Zagreb dolazi glasoviti Adolf Loos, koji će se 1921/22. pojaviti i na natječaju za hotel Esplanade. Iste godine Kovačić u Zagreb poziva i bečkog arhitekta Franza Viktora, koji će prema potpisanom ugovoru kao iskusan arhitekt biti voditelj radova na izgradnji palače Burze. Godine 1927/28. glasoviti njemački arhitekt Peter Behrens redizajnirao je uglovnicu tzv. Elza-fluid doma na glavnome zagrebačkom trgu, koju je početkom stoljeća u secesijskom duhu podigao poznati hrvatski arhitekt Alojz Bastl, također stranac koji se potkraj 19. stoljeća naturalizirao u Hrvatskoj. Godine 1930/31. na međunarodnom natječaju za zagrebačku Zakladnu i kliničku bolnicu na Šalati sudjeluje, doduše bez uspjeha, Finac Alvar Aalto. Istodobno raspisan je i međunarodni natječaj za regulatornu osnovu grada Zagreba, među čijih je petnaest članova žirija bilo predstavnika Njemačke i Češke, a među natjecateljima je i tada priznati urbanist Paul Bonnatz iz Stuttgarta. Godine 1936. u sklopu Zagrebačkog zbora na Savskoj cesti francuski su paviljon podigli Robert Camelot i Bernard Lafaille. Godine 1937/40. na Jelačićevu trgu, na prostoru Bolléove palače Pongratz, Talijan Marcello Piacentini sagradio je novu višekatnicu, tzv. Assucurazioni Generali.

Mayne u Hrvatskoj

Većina priznatih hrvatskih arhitekata školovala se ili surađivala tijekom prošla dva stoljeća upravo u atelijerima najpoznatijih svjetskih arhitekata. Izdvojimo samo neke: Kovačić kod Wagnera, Ibler i Weissmann kod Le Corbusiera, Strižić i Pičman kod Poelziga, Neidhardt kod Behrensa te Neumann kod Loosa.

Prisutnost stranih arhitekata i urbanista tijekom 19. i 20. stoljeća, od kojih je nekoliko njih od svjetskog značenja, pokazuje da je Hrvatska, odnosno Zagreb, u pojedinim trenucima bio svjestan globalnih arhitektonskih zbivanja s kojima je s više ili manje uspjeha nastojao ići ukorak. Nedavna najava da će u Zagrebu na samom početku stoljeća graditi slavni arhitekt Thom Mayne (1943) ohrabrujuća je, osobito nakon arhitektonski loših i nadasve ksenofobičnih devedesetih, kojima su dominirali raznorazni šoping-centri u kojima se utjelovio polulegalizirani mafijaški sustav čijeg smo krvava traga danas i sami svjedoci. Stoga ne čudi da i sama pomisao na dolazak međunarodnih imena na hrvatsku arhitektonsku scenu u određenih grupacija izaziva sumnju i zavist. Naime, kako je nedavno u svojoj kolumni u »Jutarnjem listu« zaključio arhitekt Krešimir Rogina: »Do danas smo živjeli u ozračju koje je počesto arhitektonske gastarbajtere i dezertere proglašavalo imenima s međunarodnom reputacijom ili pak jednostavno uvozilo najgori bjelosvjetski bofl.«

Krešimir Galović