Pruga

Postoji jedna pjesma Ivana Slamniga koja započinje ovakvim stihovima:

Sredinu grada para vlak

bez veze logičan i jak.

Pjesnik je, dakle, za temu svoje pjesme uzeo onu situaciju koja i nije rijetka u našim gradovima: opisao je mjesto gdje se presijecaju pruga i cesta, gdje pruga — na bilo koji način i uz pomoć bilo kojega tehničkog rješenja — prolazi kroz središte grada. Tu situaciju svi poznajemo, pa je možda i to jedan od razloga što je pjesma ispala odlična.

Zanimljivo je, međutim, da Slamnig nije u tome osamljen, jer na to miješanje željeznice i grada pisci se i inače rado vraćaju. Eto, recimo, njegov prevoditeljski suradnik Antun Šoljan napisao je pjesmu Ekspres preporučeno, koja polazi od slične situacije: nju kazuje putnik koji, vozeći se u vlaku, motri ljude što čekaju da se rampa podigne pa da prijeđu preko pruge. A i inače taj motiv nije rijedak u književnosti: nekako se čini da je piscima to presijecanje pruge i ceste zbog nečega zanimljivo i privlačno, pa se na njega vraćaju kad god im se pruži prilika. Bilo da govore iz perspektive pruge, ili iz perspektive ulice, oni neobično rado raspredaju o tome kako biciklisti stoje s jednom nogom na zemlji i gledaju vlak, i kako vlak prolazi mimo kolone zaustavljenih vozila iz kojih ljudi sa zanimanjem motre putnike.

A čim se književnost na taj motiv često vraća, to odmah znači da u njemu ima nečega važnog. Jer, pisci su majstori da nanjuše ono što je u nekoj običnoj životnoj situaciji ispunjeno značenjem, što je lijepo ili simbolično. Pitanje je samo po čemu je taj dodir pruge i ceste toliko zanimljiv, čega to u njemu ima da je vrijedno baviti se time tako pažljivo.

Koliko god mozgao, ne nalazim drugoga odgovora do onog koji čovjeku i inače prvi pada na pamet kad o tome razmišlja, a taj je da je značenje pruge i značenje ulice različito. Njihova su značenja različita u našem iskustvu, u našem stilu života, u načinu kako ih razumijevamo, pa zato od tih značenja i ne možemo pobjeći, ona su važan dio našeg poimanja svijeta. Kad se pak upitam koja su značenja ulice, a koja značenja pruge, dobivam uvijek isti odgovor: ulica je nešto lokalno i domaće, a pruga nešto opće i svjetsko.

I doista, tako jedino i može biti. Kad hodamo ulicom, mi se u nekom smislu njome krećemo kao da hodamo po svom stanu: ona je nešto što dobro poznajemo, što nam je blisko, što nam je možda donekle i dosadno. Ulica zato može simbolizirati našu svakodnevicu, običnost našega života, lokalne relacije, pa čak i stiješnjenost u tim relacijama.

A pruga, naprotiv, znači vezu sa svijetom. Prugom se kreću vlakovi koji prevaljuju velike udaljenosti, vlakovima se može stići vrlo daleko, pa oni zato i simboliziraju prostranstvo, javnost, otvorenost putova. Vlakovi svjedoče o daljinama i o njihovu postojanju, kao što ulice svjedoče o bliskosti i intimi.

I, to se vidi i u onoj Slamnigovoj pjesmi koju sam spomenuo na početku. Doista, ona se zove Nostalgija ostanka, govori, dakle, o nekome tko nije otputovao nego se zadržao tamo gdje i inače živi. Zato nije nimalo slučajno što se u toj pjesmi govori iz perspektive čovjeka koji se nalazi na ulici i motri vlak kako grabi u daljinu: nostalgija se i sastoji u tome što taj promatrač neće otputovati, premda je svjestan postojanja velikog svijeta, i osjeća čežnju za njim; o tome mu postojanju vlak svjedoči, i vlak je ono što simbolizira želju za putovanjem. Ipak, bilo vlastitom odlukom, bilo zbog okolnosti, kazivač ostaje na dobro poznatoj ulici i samo motri vlak izdaleka.

Ako su, dakle, pruga i ulica simboli dalekoga i bliskoga, onda su oni simboli doma i svijeta, poznatoga i nepoznatog, pustolovine i sigurnosti. Moglo bi se nabrajati i dalje, ali je valjda i ovoliko dovoljno da se vidi kako je jedno i drugo prepuno značenja, pa zato i vrijedno opisivanja. Nego, tako postaje jasno još nešto: postaje jasno zašto nam je uvijek zanimljivo presjecište ulice i pruge, i zašto se upravo na njega pisci tako rado vraćaju.

To presjecište, naime, ne može biti ništa drugo nego mjesto na kojem se donose velike odluke. Jer, ako ono u sebi spaja odlazak i ostanak, sigurnost i pustolovinu, svijet i dom, onda su tamo sve mogućnosti otvorene. Onda je ta točka na kojoj se dodiruju pojedinačno i opće svakako nabijena elektricitetom, prepuna je značenja. Ondje nisu prisutna samo ona značenja što ih ulica i pruga same po sebi nose, nego njihovo presjecište stvara i neki nov smisao. Na tom presjecištu, gdje su svi smjerovi otvoreni, sve treperi od sudbine. Od sudbine se to presjecište i sastoji, eto, nema druge riječi da se ta situacija opiše.

A ako je tako, onda čovjek osjeća potrebu da s tom sudbinom dođe u dodir. Pisac će to učiniti tako da o tom mjestu piše, a običan prolaznik (i pisac kad je prolaznik) neizbježno će doći na misao da upravo na takvu mjestu može na vlastitu sudbinu utjecati. Pa će to i pokušati: postoje, kažem, razna tehnička rješenja za križanje ulice i pruge, ali je možda najljepše ono kod kojega je ulica dolje, a pruga gore, gdje, dakle, postoji nadvožnjak, pa vlak tutnji iznad kuća i automobila, a i pješaci prolaze ispod takva mosta.

I, evo kako se utječe na sudbinu: treba se zateći ispod podvožnjaka onda kad prolazi vlak (treba se zateći slučajno, ne smije se planirati), i treba tada izreći kakvu želju, najbolje glasno, tako da se ona pomiješa s tutnjavom vlaka nad glavom. I, takva će se želja ispuniti. A i gdje bi, ako ne ondje?