Privlačno i otvoreno

Privlačno i otvoreno

Zajedništvo glumačkog ansambla u Medvešekovim predstavama dolazi do izražaja na najbolji način — ne deklarativno, nego zbiljski, u predstavu uklopljeno kvalitetom i kvantitetom gotovo ujednačenim replikama i brojnošću zajedničkih, zborskih trenutaka

Predstava Brat magarac već je naslovom privlačila, a svaki novi podatak samo je pridonosio zanimanju: još jedna autorska predstava Renea Medvešeka, sama tema iz koje je izvučen naslov, novi glumac povučen (naširoko proglašenoj decentralizaciji usprkos) iz osječke inačice nacionalne kazališne kuće koji se predstavlja glavnom ulogom... No, Brat magarac predstava je daleko od marketinga bilo kakve vrste, nije glamurozna, nije pretenciozna (dobro, možda malo), nije kontroverzna... pa ipak je na premijeri nagrađena pljeskom kakav se sve rjeđe čuje u domaćim kazalištima.

Iako ne treba imati iluzija da su baš svi u toj publici bili pasivni ili aktivni vjernici, najzanimljivije je to da se priča predstave može svesti na dvije-tri rečenice koje bi opisale uglavnom u legendama upamćen život sv. Franje Asiškog. Od maloga Franje koji je instinktivno osjetio nepravdu svijeta, preko bježanja od kuće, pustinjačkog života, preispitivanja sebe i sljedbenika do ljubavi i smrti.

Svetačke anegdote

Provlačeći životopis kroz nekoliko svetačkih anegdota, Rene Medvešek predstavu je sabrao i složio po vlastitom, prepoznatljivu receptu predstave za djecu koju rado gledaju i odrasli. U tome mu se potkralo malo previše ponavljanja i usporenosti, ali i presložena metaforika astralnoga svršetka, kojima bi redom mogli prigovoriti odrasli i djeca.

Ipak, i propovijedanje pticama, doktrina drugog obraza, netjelesna ljubav s Klarom, stigme i habiti, na sceni je oživjelo zbog očigledne želje ansambla ZKM-a da stvar uspije. Zato njima, a njihov je član i Rene Medvešek, kao i kostimografkinji Martini Karli Franić i izrađivaču rekvizite Toniju Andrijaniću, treba čestitati. Zajedništvo glumačkog ansambla u Medvešekovim predstavama dolazi do izražaja na najbolji način — ne deklarativno, nego zbiljski, u predstavu uklopljeno kvalitetom i kvantitetom gotovo ujednačenim replikama i brojnošću zajedničkih, zborskih trenutaka. Predstava Brat magarac tako od scene do scene okuplja ansambl na sredini pozornice, iz koje se izdvaja tumač sljedećega prizora, da bi se onda takav zbor raspao u najavljenu scenu. Osim potvrde izbora Krešimira Mikića, rastresene glumačke osobnosti koja bi ispunila i veću scenu, igra ansambla izdvojila je Doris Šarić-Kukuljicu kao zahtjevnu Siromaštinu, Nađu Perišić-Nola i Pjera Meničanina (od kojeg se, uglavnom zbog Ljudevita iz ČPGA, ipak očekivao strašni vuk iz Gubbija).

Snažna sveukupnost

Aparat kojim je zamišljen i pokrenut Brat magarac asketski je u svojim dijelovima, ali snažan u sveukupnosti. Programski kvadratičan prostor igre u sredini ogoljene velike scene ZKM-a naznačen je samo sagom, pomalo nadoštuklanim, sasvim u tradiciji Poverella iz Assisija. Nepokriveni rub rezerviran je za rekvizitarij, jer sve što glumcima za ovu predstavu treba oni nose sa sobom. Nevelik broj praktikabla, od golih stolčića do pokojeg štapa i štapića uz pomoć kojih se odigrava poznata propovijed pticama natjerao je izvođače da se podsjete svih lutkarskih tehnika koje je kazalište pomalo zaboravilo. Tako se glazbene međuigre proizvode iz čitavog orkestra kuhinjskog oruđa, udaraljki i glodalica latino prizvuka te skupine zvončića, uz tek pokoju frulu. Glazbenu nadgradnju predstavljale su skladbe Compagnie Chez Bousca i Benata Achiaryja.

Naslov komada proizišao je iz teologije prirode Franje Asiškog u kojoj je svaku stvar, pojavu ili biće doživljavao kao objavu, pa im se stoga i obraćao proročkim sestro, brate. Tako je i vlastito tijelo samo Brat magarac koji Dušu vodi do Sestre smrti. Naravno da taj naslov, osim političke korektnosti, koja Medvešekovim predstavama nije strana (bilo to, u raznim slučajevima, dobro ili loše), nosi i zgodnu igru pravih i kolokvijalnih, pa čak i biblijskih značenja, ali i poruku da se Medvešek predstavom nije zatvorio, i to ne samo u religijskom smislu. Predstava je stoga privlačna čak i onima koji od tamjana i svetih sličica inače zaziru, ili zanimanje za iste ostavljaju tek u domeni povijesno(umjetničko)g zanimanja. Zato ona, iako ne podliježe uobičajenim pravilima, ne funkcionira kao odmak. Tek kao obilaznica, predah ili grubljim okolnostima limitiran eskapizam.

Vjerovali dakle, ili ne, Brat magarac uspjela je predstava, dobrim dijelom i zato što nam svima tu i tamo treba — čudo.

Igor Ružić