Pravopisi i slovopisi u hrvatskoj povijesti

U prošla dva priloga govorili smo o mogućim načelima prema kojima se uređuju pravopisi i o mogućim slovopisima (grafijama) koje nalazimo u pisanju pojedinih jezika. Sada možemo te spoznaje primijeniti na povijest hrvatske pismenosti od najstarijih vremena do danas.

Do 12. stoljeća pisali smo isključivo glagoljicom, isprva oblom, poslije uglastom, koja je isključivo hrvatska. Jezik je bio hrvatskocrkvenoslavenski sa sve većim udjelom hrvatskih elemenata, već prema žanru. U 12. stoljeću dolazi nam ćirilica, koja se u nas, za razliku od stanja u istočnoj polovici slavenskoga svijeta, razvila u posebno hrvatsko-bosansko pismo. Tek od 14. stoljeća počinjemo pisati hrvatske tekstove latinicom.

U glagoljici i hrvatskoj ćirilici slovopis je pretežito fonemski, to više što je manji udio crkvenoslavenskoga jezika. Slično je i s pravopisom — iako prevladava morfonološko načelo, bar u većini tekstova, uz primjenu historijskoga, fonološki se udio povećava smanjivanjem crkvenoslavenskih jezičnih elemenata, pa u nekim kasnijim rukopisima i izdanjima već osjetno prevladava.

U pisanju latinicom slovopis je redovito nefonemski, iako je bilo nekoliko individualnih pokušaja da se pisanje reformira u fonemskome smjeru, ali ti su pokušaji ostali bez ozbiljnijih nasljedovanja. Na jugu preteže ugledanje na talijanski slovopis, na sjeveru na madžarski (malo i na njemački), ali najviše zaslugom bosanskih franjevačkih izdanja postupno dolazi do neutralizacije tih utjecaja. U 18. stoljeću, osobito u njegovoj drugoj polovici, jačaju fonemska rješenja, a nakon 1800. već prevladava fonemski slovopis drugačiji od današnjega.

Suvremeni hrvatski slovopis potječe od preporodnih vremena. Ilirci uvode pretežito fonemski slovopis po češkome uzoru i današnja se hrvatska grafija zasniva na Gajevoj. Što se tiče pravopisa, ilirsko ushićenje slavenstvom donosi nam pravopis zasnovan na morfonološkome načelu, koje prevladava prije svega u češkome i ruskom pravopisu. Usputno bih napomenuo kako se varaju suvremeni pojedinci zagovaratelji morfonološkoga pravopisa misleći da on pripada hrvatskoj tradiciji, što kako smo vidjeli, nije baš istina, a ne znaju za njegovo slavensko podrijetlo. Tu je nešto groteskno, jer se pristaše morfonološkoga pravopisnog načela ne ističu nekim slavofilstvom.

Sredinom i većim dijelom druge polovice 19. stoljeća, u hrvatskome jeziku posve određeno vladaju razne inačice morfonološkoga pravopisa, više ili manje dosljedne, a u slovopisu su se stabilizirali č, š, ž, ali natječu se razna rješenja za današnje grafeme ć, đ, lj, nj i za slogotvorni r, a pojavljuje se u raznim jatovskim funkcijama i slovo Đ (iz češkoga). Morfonološke pravopisne inačice čvrsto se drže, ali povremeno istupaju i pojedinci koji žele dosljedno fonološki pravopis, čak s primjesama fonetskoga načela, no ostaju bez ikakva uspjeha. S druge strane, u posljednjoj četvrti 19. stoljeća jača struja (pretežito iz mađaronskih krugova) koja želi umjereni fonološki pravopis zasnovan na učenju srpskih jezikoslovaca Vuka Stefanovića Karadžića i Đure Daničića, struja koju često zovu hrvatskim vukovcima, iako sam Karadžić, odavna mrtav, ne može biti kriv za hrvatske jezične nevolje koje je prouzročila ta struja na čelu s Tomom Maretićem.

Pravopisne borbe u posljednjoj četvrti 19. stoljeća i na razmeđu dvaju stoljeća vodile su se pod krivom pretpostavkom da je fonološko ili morfonološko ili povijesno pravopisno načelo sámo po sebi bolje za bilo koji jezik. Nije se shvaćalo da je za transparentan jezik kakav je hrvatski, ali također i talijanski ili latinski, fonološko načelo bolje i prilagođenije, a morfonološko bi takve jezike suviše opterećivalo, dok za netransparentne jezike, kakvi su ruski, francuski ili englski, fonološko bi načelo značilo kulturnu katastrofu. Drugim riječima, francuski bi tip pravopisa bio suvišnim opterećenjem za talijanski jezik, a talijanski bi tip naprosto onemogućio Francuze da čitaju.

Ilirske je morfonološke tradicije zastupala Zagrebačka škola na čelu s Adolfom Veberom Tkalčevićem, ali ona i njezin voditelj bili su rigidni i nisu se znali prilagoditi ni jezičnoj stvarnosti ni ondašnjim kretanjima u europskome i slavenskom jezikoslovlju, a nisu ni točno prosuđivali samu prirodu hrvatskoga jezika. Maretićevci su bili u zamahu, odgovarala im je i peštansko-obrenovićevska politička sprega, a bili su i bolje stručno potkovani od Veberovih pristaša. Krug oko Maretića želio je da se u Hrvatskoj uvede jednostavno onakav pravopis kakav je bio u onodobnoj Srbiji, ali to se ipak nije dogodilo, iako je uz njih stajala mađaronska administracija.

Dr. Ivan Broz bio je jezikoslovac nezavisna duha, stručno dobro potkovan. On je shvaćao da hrvatskomu jeziku, kao izrazito transparentnomu idiomu, odgovara pravopis prema fonološkomu načelu, ali želio je da se on uvede razumno i samostalno. Izdao je 1892. Hrvatski pravopis, u kojem ima pojedinih rješenja u Maretićevu smislu (prvenstveno se to odnosi na troslov ije za diftonški dugi jat), ali u osnovi je to neovisnim, autorskim fonološkim pravopisom. Izuzmemo li morfonološku kratku epizodu na okupiranim područjima za Drugoga svjetskoga rata, što je bilo regresijom na predbrozovsko stanje, svi pravopisni sporovi u posljednjih jedanaest desetljeća odnose se ili na čuvanje ili na promjenu Brozova fonološkoga modela.