Povratak zapostavljenih

Povratak zapostavljenih

Umjetnik u drami je čovjek koji je u zenitu slave i stvaralaštva i koji je kao i Picasso u određenim umjetničkim fazama nemilosrdan prema ljudima koji ga okružuju i prema vlastitom životu

Želimir Orešković, samozatajni redatelj naše bučne reklamerske kazališne scene, čovjek koji priznaje staromodnu ljubav prema glumcu i prema vjernosti tekstu, nakon deset godina ponovno je dobio priliku režirati u Zagrebu, i to u Hrvatskom narodnom kazalištu, čije intendantske i direktorske ladice pod prašinom čuvaju mnoštvo tekstova koji usprkos kvaliteti uzaludno čekaju ne bi li ih nečija ruka izbavila iz vječnog zaborava. Drama Atelje Čede Price, pisca čija je Ostavka s uspjehom igrala u spomenutom kazalištu, doživjela je tu sreću izbavljenja iz ladice nakon mnogih godina. Što ga je potaklo na postavljanje ove drame u razgovoru ugodnu otkriva nam redatelj Želimir Orešković.

Jedna od Pricinih drama, Ostavka, tematizirala je kazališni milje vremena intendanta Stjepana Miletića. Atelje nam govori o slikarskom svijetu. Kakav je u vašoj predstavi taj atelijer, kakvi su njegovi junaci?

— Kao što ste već sami zapazili, to je slikarski ambijent, no atelijer je Čedo shvatio kao kultno mjesto, sjecište problema koji nisu vezani samo uz slikarstvo, recimo kao bordel u Genetovu Balkonu ili pivnica u Goetheovu Faustu. U njemu se raspravlja općenito o umjetnosti, no između ostalog u drami se nameće i pitanje o umjetničkoj sebičnosti pa i amoralnosti prema drugim ljudima. Ambijent je zagrebački, vrijeme prije tridesetak godina, a likovi su eminentni kulturnjaci, dakako fikcionalni, iako neki u njima nastoje prepoznati stvarne osobe. Problemi su dvostruki; jedni su društveni, a drugi na osobnoj razini, unutar slikareve obitelji, između njega, njegove žene i kćeri.

Kako su ocrtani likovi iz te kulturne sredine?

— Prema svojim funkcijama, stajalištima koje zastupaju, bitnije je koje pozicije za umjetnost brane od njihovih osobnih karakteristika. Tu se lomi koliko umjetnost smije biti podložna nekim drugim utjecajima, koliko je ona odgovorna pa i do te razine da utječe na društvena zbivanja. Umjetnost se doživljava kao sol društva.

Rekli ste da vas umjetnik u drami pomalo podsjeća na Picassa.

— Da, to je moj dojam. Riječ je čovjeku koji je u zenitu slave i stvaralaštva i koji je kao i Picasso u određenim umjetničkim fazama nemilosrdan prema ljudima koji ga okružuju i prema vlastitom životu.

Kako se dogodilo da režirate Atelje u zagrebačkom HNK, gdje niste režirali deset godina?

— Tekst je napisan 1988. i mislim da je to nakon Ostavke bila narudžba Kazališta Prici, dosad nerealizirana. Hrvatska nema velik izbor dramskih i komediografskih tekstova, kao član komisija za dodjelu nagrada tekstovima shvatite kako je dosta niska kvaliteta tekstova koji se pišu, ali i s tim izborom kazalište je vrlo nepažljivo. Osnovni je problem u našim kazalištima naći mjerodavne ljude koji će čitati tekstove. Pritom ne mislim na dramaturge, koji čitaju, ali nemaju utjecaja, nego na ravnatelje, koje je teško nagovoriti da pažljivo pročitaju tekst. Tako ni Atelje nije pažljivo pročitan pa je i zato toliko stajao u ladici. Na njega me upozorio Darko Gašparović dok je bio intendant u riječkom kazalištu pa smo se dogovarali da to radimo u Rijeci. No, nakon što je Gašparović otišao s te funkcije ti su planovi otpali. Hvala bogu, sad je nakon desetak godina izvučen iz ladice zagrebačkoga Kazališta skupa sa mnom U tom sam kazalištu posljednji put režirao 1991. Kulundžićeva Škorpiona, u proteklih deset godina ni iz ostalih zagrebačkih kazališta nisu me zvali.

No zato ste dosta režirali izvan Zagreba i u Sloveniji.

— Da, Slovenija nije zaboravila da znam raditi, Zagreb malo jest.

Je li se u HNK-u od vaše posljednje režije nešto promijenilo? Čujem da nemate dovoljno probnih termina na pozornici.

— Vidite, strukture naših kazališta strašno su okamenjene. Posljednjih osamdeset godina struktura kazališta nije se promijenila, a najočitije je to upravo u HNK-u, gdje se guraju tri ansambla. Dovoljan mi je broj pokusa izvan scene, ali proba na pozornici gdje se odlučuje o predstavi imam sasvim malo — jedanaest, dvanaest, što je stvarno malo. No, dok kazalište ne riješi problem svoje druge scene to je tako. Nažalost vidim da se to odražava i na glumce, mnogi su zapostavljeni i po tri godine ne igraju ne zato što ih netko ne bi volio vidjeti nego zato jer nema prostora za njih.

Tko je u ansamblu?

— Slikara glumi Vanja Drach, njegovu ženu Vanja Matujec, kćer Ivana Boban, a tu su i Zlatko Crnković, Tom Stojković, Ivan Brkić, Franjo Kuhar i Ivo Gregurević. Scenografiju radi Zlatko Kauzlarić-Atač, kostime Diana Kosec-Bourek, a glazbu piše Neven Frangeš.

Razgovarala Gordana Ostović