Povratak majskog hrušta

Povratak majskog hrušta

Stjepan Balja, umjetnik zlatarstva, obogatio je panoramu suvremenog hrvatskog nakita nekim specifičnim otklonima od pretežne ponude

U povijesti nakita zanimljivo mjesto mogla bi imati jedna scena iz Zagorkine »Gordane«. Razmišljajući kako da na stanovitoj svečanosti bude zapažena, Gordana skida sve ukrase sa zelene haljine, boje svojih očiju. Učinak koji postiže maksimalan je. Gola tkanina, ondašnji društveni prijestup, privlači sve poglede i zaustavlja ih na tim očima. I ostalom. Adolf Loos bio bi oduševljen scenom da ju je poznavao. »Ornament je zločin« pretpostavljao je, međutim, inherentnu raskoš osnovne forme i njezine tvarne istine. Dakako da Loosova formula ima relativnu vrijednost i da je od neposrednih nasljednika bila restriktivno tumačena. Jer istina jest da je oko dragulj nad metaforom. Ali je istina i gustoća, prastarost i metafizičnost dragulja. Manje je više, ali gušće. I tako nakit nije izumro dekretom, niti razvojem ljudskog razuma. Svoju zavodljivost zadržao je i naročito iskazao upravo u vremenima krajnje racionalizacije oblika i njihove (prividne) pokornosti osakaćenim funkcijama. Od Loosa nakit je prošao cijeli razvojni put moderne umjetnosti, dijalogizirajući s plastičkim istraživanjem u velikom mjerilu. Ponekad je surovošću i draškanjem apsurda i premašivao primjere velikog mjerila. Ali kad se nova povijest nakita prati bez predrasuda, vidi se da od Egipta, ili ranije, do danas nema zijeva i da motivi i motivacije odolijevaju: izvirući, ponirući, izvirući.

»Modernost« nakita, točnije: datiranje nakita, u novije doba često se iscrpljivalo usiljenom asimetričnošću volumena i informelnošću površina, ili skromnim kontrastima skupocjenih i siromašnih materijala. Mnogi neprepoznatljivi autori grupirali su se oko nekoliko takvih jednostavnih forma, a oni prepoznatljivi često su samo smanjivali svoje forme iz drugih žanrova. Stjepan Balja, umjetnik zlatarstva, obogatio je panoramu suvremenog hrvatskog nakita nekim specifičnim otklonima od pretežne ponude. Ono što Balju naročito zanima jest ispitivanje kolorizma metalnih površina. Iridescencije, postignute suptilnim patiniranjem, podsjećaju na ostvarenja secesije, čak odnosima glatkoće i hrapavosti. Balja još iz dubljeg sjećanja, manirističkim senzibilitetom, uključuje zeleno zlato hrušta u svoj repertoar tvari. Kao njegova osobna crta može se uočiti i stanoviti povratak »naraciji«, aluzivnost u strukturiranju površina (vlati!), ili pak haiku-komponiranje cijelih malih krajolika. Poetičnost njegovih prelijevanja i uvlačenje gledaoca u malo mjerilo doprinos je koji se može posebno vrednovati.

Ostvarenja Stjepana Balje našla su svoga kreativnog tumača, svoga aktivnog sugovornika, u postavljaču izložbe arhitektu Mariju Beusanu. Njemu se i inače duguje projekt vHrvatski umjetnički unikatni nakit«, koji se ostvaruje u Galeriji ULUPUH. Poznat po svom minimalističkom rafinmanu, po gradacijama tišine i bjeline, ritmiziranju svjetlosti i svjetlošću, Beusan je ovom zgodom napravio mali pomak unutar vlastite suzdržanosti. Želeći nakit predstaviti kao nešto što je predviđeno za nošenje, za sudjelovanje u pokretu, zaokrenuo je četverokutne podloge pojedinih eksponata i samim tim poremećajem kuteva dinamizirao predočene prizore. Ta konceptualna pokrenutost vrlo se pogođeno pridružila Baljinim ostvarenjima i pridonijela finoći ove male izložbe.

Gordana je odustala. Najprije je pustila da joj na zelenu haljinu sleti majski hrušt, a onda je prikopčala broš.

Željka Čorak