Postmoderni jazz kao dezideologizirana revolucija

Postmoderni jazz kao dezideologizirana revolucija

CD Avanti! Giovanni Mirabassi, Piano solo, Sketch Studio (SKE 333015), Pariz, 2001.

Nedavno sam pratio raspravu o postmodernizmu u jazzu, koja se, pojednostavnjeno rečeno, kretala između dviju krajnosti: od odbijanja svake mogućnosti da se u jazzu bilo što dopusti kao postmodernizam (jer bi to podrazumijevalo znati što je to uopće u njemu modernizam — kao da to s ostalom glazbom znamo!?) do paušalne konstatacije da je jazz postmoderan već onda kada koketira s bilo kojom tematskom građom koja izvorno ne pripada jazzu — nego će karakteristična improvizacijska praksa i tu građu podvesti pod jazz, koji će onda, naravno, biti postmoderni jazz! Zanimljivo je da se druga tvrdnja ograničuje samo na građu, a improvizaciju kao karakterističnu praksu ostavlja netaknutu.

Petnaest improvizacija

Posve mi je slučajno onda u ruke došao CD mlađega talijanskoga pijaniste Giovannija Mirabassija koji djeluje u Francuskoj. Na njemu on improvizira na petnaest poznatih revolucionarnih pjesama (barem ih on tako zove!), koje vrijedi navesti da bi se bolje moglo raspraviti o eventualnoj ideološkoj pozadini njegovih glazbeničkih, pijanističkih namjera: El pueblo unido jamas sera vencido S. Ortege i E. Carrasca, pjesma koja je postala simbol otpora Pinochetovoj diktaturi u Čileu; The Partisans Song A. Marley i J. Kessela/M. Druona, izvorno posvećena ruskome otporu u Smolensku u Drugom svjetskom ratu; Ah! Ça ira Bécourta i Ladréa — Ladré je 1790. dopisao revolucionarne stihove Bécourtovoj salonskoj melodiji u koju je bila zaljubljena Marie-Antoinette; Les temps des cerises J.-B. Clementa i A. Renarda, vječni simbol Pariške komune; Hasta siempre C. Pueble, posvećena Cheovu odlasku u Kongo radi izvoza revolucije; Je chante pour passer le temps L. Ferréa i L. Aragona, jedan od dokumenata o suradnji dvojice autora (čiji je ideološki program poznat); Sciur padrun da li beli braghi bianchi, tradicijska pjesma beračica riže u Emiliji-Romagni iz 19. stoljeća; tradicijska pjesma El paso del Ebro, nastala kao ljubavna pjesma (Ay Carmela) u vrijeme španjolskog rata protiv Napoleona, a u građanskom ratu u Španjolskoj posvećena republikancima palim u odlučnoj bitki za Ebro 1938; A si m'bonanga (Ne vidjesmo na jeziku plemena Zulu) J. Clegga, himna oslobodilačkog pokreta Nelsona Mandele i njegovih suboraca; La butte rouge R. Tybha, antimilitaristička pjesma posvećena palim borcima u Prvom svjetskom ratu u Champagni; tradicijska irska pjesma iz 19. stoljeća Johnny I Hardly Knew You čije je pacifističke i antimilitarističke stihove 1863. Patrick Gilmore zamijenio s alegorijom pobjede, promijenivši joj i naslov u When Johnny Comes Marching Home; Addio Lugano bella, pjesma koju je Pietro Gori, anarhist, odvjetnik, dramatičar i pjesnik, posvetio Bakunjinu koji je pri kraju života živio u Luganu; tradicijska pjesma Bella ciao, najpoznatija pjesma talijanskih partizana u Drugom svjetskom ratu, izvorno nastala kao pjesma beračica riže u dolini Poa; Imagine Johna Lennona, svjedočanstvo o njegovim pacifističkim uvjerenjima; Plain, Oh My Plain Knippera-Cousseva, pjesma u slavu Crvene armije iz Drugog svjetskog rata. Među te je predloške uklopljena, kao pretposljednja, i Mirabassijeva originalna skladba My Revolution, za koju on nudi ovaj znakoviti komentar: »Fasciniran kolektivnom fantazijom i sposobnošću nekih melodija da se upišu u svačije pamćenje pronašao sam u pjesmama revolucije glazbeno pismo koje pojačava njezinu istinu i njezinu snagu, i to pomoću stanja u kojemu je svaki ton nužan... No kada se bavim tim melodijama, njihovim porukama, nije tada riječ o povjesničarevu poslu ili o arhivskom istraživanju nego o mom osobnom pristupu kao pijanistw, o nutarnjoj viziji tih pjesama o slobodnome svijetu, natovarenih sjećanjima, idealima ili revoltom, ali ponajprije s osjećajem naprijed!«

Kategorija evergreena

Kakav je, dakle, pijanizam Giovannija Mirabassija? Izboru predložaka doista je gotovo nemoguće pripisati neki zajednički ideološki nazivnik, prije bi se moglo govoriti o potrazi koja se najčešće kreće u kategoriji evergreena. Da je Mirabassiju stalo do toga, vidljivo je i po prvom, ekspozicijskom sloju njegove svirke, gdje se predložak minimalno transformira da bi se zadržala njegova prepoznatljivost, koja se ni u samoj improvizaciji neće odveć narušavati. Iznimka je njegova vlastita skladba koja započinje izrazito antimelodijski agresivno, da bi se poslije pretvorila u čistu intimističku meditaciju. Općenito je u Mirabassijevoj svirci malo aluzija na ono Naprijed! kako je naslovljen CD i na što aludira njegov vlastiti opis pijanističkoga bavljenja »pjesmama o slobodnom svijetu«. Riječ je o pijanistu profilirane odmjerenosti i introspektivnosti, koji se odveć ne zalijeće u neke avangardne aluzije. Ugodna atmosfera koju stvara Mirabassijeva svirka na ovome CD-u u svojevrsnoj je opreci s njegovim izvornim sadržajem, koji je improvizacijom posve dezideologiziran. A možda je upravo to, odnosno postupak dezideologizacije predloška u improvizacijskoj praksi, znak postmodernoga jazza! Trebalo bi onda doduše znati koji bi jazz i kako mogao podnositi teret ideologizacije. Odnosno da li bi onda, već zbog toga, bio moderan!

Nikša Gligo