Pokret koji je izgubio smisao

Pokret koji je izgubio smisao

Nakon dvije ovogodišnje premijere Baleta HNK Split čovjek se zapita što se dogodilo onom moćnom ansamblu koji je s Citadelom koreografa Gagika Ismailiana pokazao da može biti među najboljima u okvirima širim od Hrvatske

Druga ovosezonska baletna premijera HNK Split nosi zahtjevan nalov Proljetni pas de deux, koji je trebalo itekako opravdati u više razina predstave, od scenske, odnosno svjetlosne, glazbene, plesne do sadržajne. No, to se nije dogodilo ni na jednoj razini. Koreograf, Boris Tonin Nikić, zamislio je baletnu predstavu kao niz brojeva kojima je ljubav zajednička tema. Ali ne ljubav kao buđenje života, radosti, energije, što bi se moglo očekivati po naslovu, nego kao erotski dodir. Teško je reći da se išta od vitalne radosti koju ljubav potiče moglo vidjeti na pozornici. Još je teže ustvrditi, ma koliko htjeli biti dobronamjerni i skloni plesu koji je u najnezavidnijem položaju od svih ostalih kazališnih izraza, da smo vidjeli predstavu koja je uspjela funkcionirati kao cjelina, dakle, kao predstava. Plesne točke monotono su se redale jedna za drugom bez potrebe da se pretoče jedna u drugu i zajedno ostvare nešto što nas se na neki način tiče.

U prvom dijelu niz su činili: dio baleta Žar ptica Igora Stravinskog, dva broja nazvana po poznatim povijesnim ličnostima, Kleopatra i Antonije na glazbu Hansa Zimmera i Lise Gerrard i Elizabeta na Vangelisovu glazbu. Prvi dio drugog dijela nazvan je Triptih, a sastavljen je od kratkih brojeva na Debussyjevo Polijepodne jednog fauna, Sibeliusova Labuda iz Tounela i Smrti labuda Saint-Saensa. I na kraju Ravelov Bolero.

Toninova sklonost modernom plesu vidljiva je već u prvom broju, Žar ptici, gdje kombinira klasičnu tehniku ruske škole u čijoj maniri plešu solisti Albina Rahmatuljina, Lev Šapašnjikov, Marijana Marević i Igor Rogaljski, s modernim plesom u skupnim scenama koje nosi ansambl.

U Kleopatri i Antoniju, snažnom ekspresijom i unutarnjom napetošću svakoga pokreta pozornost publike zaokupila je Deborah Masci, gošća iz Italije, koja je i ostala najjače mjesto predstave, a sigurno i uvjerljivo pratio ju je Igor Rogaljski. Kao nepotrebna doslovnost pojavila se zmija od čijeg ugriza umire fatalna Egipćanka, kao i zlatni plašt kojim se zaogrće Elizabeta u trenutku krunjenja. Bruna Reić u liku Elizabete mekoćom pokreta naglasila je nježnu ženstvenost svoje scenske pojavnosti nasuprot korpulentnom i snažnom Levu Šapašnjikovu, koji je mogao i više da mu je dano.

Triptih su korektno izveli Nonna Čičinina, Tea Aličić, Ivica Petrić i Lev Šapašnjikov.

Sumornost i ritmična jednoličnost glazbenih brojeva, ples koji je svladavao vrijeme pripremom plesača za određenu figuru i njezino ostvarenje, pokret koji je u rascjepkanosti izgubio misao, sve to vodilo je u monotoniju koju je tek na kraju razbio strastveni Ravelov Bolero i čarobne noge Federice Rinaldi, koje su izvodile čuda pobijajući pojmove o granicama mogućeg. Partner joj je bio pouzdani Dmitrij Rodikov.

Nakon dvije ovogodišnje premijere Baleta HNK Split čovjek se zapita što se dogodilo onom moćnom ansamblu koji je s Citadelom koreografa Gagika Ismailiana pokazao da može biti među najboljima u okvirima širim od Hrvatske. Tada se činilo da je splitski Balet na putu da postane plesna trupa koja će se baviti tom prelijepom umjetnošću sa strašću istraživača i uzbuđenjem onih koji su pronašli. No, to se ne može dogoditi bez pedagoga koji poznaje i neke druge plesne tehnike osim onih iz ruske škole, bez umjetničkog ravnatelja koji ima jasnu zamisao o tome kojim putem i prema čemu vodi Balet, a još manje ako se svakih deset mjeseci mijenja umjetnički ravnatelj i, konačno, bez zanimljivih i dokazanih koreografa. Sigurno je da to nešto košta, ali ne toliko koliko loša predstava.

Nina Šegvić