Pitanja koja nameće suvremenost

Pitanja koja nameće suvremenost

U sklopu kazališnih gostovanja ostvarenih zbog vjerojatno izdašne donacije ljubljanski Cankarjev dom omogućuje i pokojem hrvatskom kazališnom pelegrinu uvid u barem dio svjetske produkcije

Zanemare li se romantičarske pustolovine i realistični laudanum, prava provala konzumacije opijata u zapadnoj kulturi postala je raširena, društveno gotovo prihvaćena pojava u drugoj polovici prošlog stoljeća. Pridoda li se povijesnom aspektu i onaj očekivanoga, proračunski točnog tehnološkog razvitka, dobivamo sliku pred kojom više ne zatvaramo oči, a koja se u domaćem kontekstu ipak najčešće stavlja u ladicu s velikim, ali hladnim natpisom, preuzetim iz Crne kronike.

Ipak, naše je podneblje, barem prema zastupljenosti klase kojoj se približavamo samo preko feljtona i senzacionalističkih prikaza u tisku koji pretendira na povezanost sa svjetskim glamourom, još daleko od onoga što pokazuje, barem doslovno, proslavljeni komad Shopping & Fucking. Britanac Mark Ravenhill napisao je taj tekst 1996, i od tada je Shopping & Fucking, uz Welsh-Gibbonsov Trainspotting i ostale drame »krvi i sperme« (Kane, Harrower i ostala otočka produkcija), stožerni komad novoga senzibiliteta, koji se navodno bespoštedno obračunava sa civilizacijskim celofanom u koji smo zaglibili. Zato Ravenhillov komad postavljaju sve scene i sva kazališta svijeta, pa makar od njegova konteksta bili udaljeni koliko i brlja od ecstasyja.

U ljubljanskom Cankarjevu domu gostovanje berlinskog kazališta Schaubühne, sa spomenutim komadom u režiji jednako proslavljena Thomasa Ostermeiera iz 1998, najavljeno je kao dramsko gostovanje godine. I zaista, kao kazališni čin Shopping & Fucking stoji pri vrhu produkcije, ponajprije zbog fascinantne glume. Thomas Bading, Jule Böwe, Bruno Cathomas, André Szymanski i Bernd Stempel zajedno se provlače kroz naznačeni fabularni slijed o narkomanu koji odlazi iz MMF trokuta da bi našao mnogo mlađeg dečkića, rastrojenijeg od svih njih zajedno. Svjetonazor mlađahnih antijunaka, kojima je pružanje seksualnih usluga tek nedovoljno plaćen posao, a droga u džepu češća od ključeva, ipak nije ono o čemu Ravenhillov tekst govori. Isto tako ni radikalna psihoterapija insertiranjem kuhinjskoga noža u mužoljubni otvor nije, usprkos povećim količinama scenske krvi, pravi razlog postojanja drame koja se zove Shopping & Fucking.

U ambijentu ispunjenu opisanim likovima intenzivnijom se grotesknošću nameće lik koji objedinjuje nekoliko zanimanja, zapravo funkcija Moći u Ravenhillovoj dramskoj strukturi društva. Televizijski producent, Gangster i Diler, ma koliko karikiran žanrovskim dosjetkama kao što su prijetnja bušilicom i ritualno plakanje pred ljepotom klasične glazbe, zapravo je prorok onoga celofana s početka. Zato se neposredno prije kraja predstava, ionako labavo održive strukture, koju potkopavaju glumački izleti u gledalište, odmaci od teksta i vjerojatno improvizirano zezanje s prijevodom na displeju, raspada pa na sceni ostaje samo spomenuti Prorok Disneylanda, Novca i dakako, Otuđenosti.

Ostermeierova režija morala je njegov govor, svodiv na tezu da su prve riječi u Bibliji Novac prije svega, naglasiti Adolfovom gestikulacijom i podignutom rukom. Trenutak koji je prelio čašu za dio starije publike bio je onaj krvave kopulacije, dok je mlađa uglavnom hladno podnijela i krv i ideologiju po Ravenhillu i Ostermeieru. Ipak, konačna lamentacija, postmodernistička Propovijed na gori, nakon svojevrsne Kristalne noći zapadne civilizacije, dojmljiv je kao verbalizirana apoteoza okrutnosti, konkretnoj i suptilnoj, onoj bezdušnoga potrošačkog društva.

U sklopu kazališnih gostovanja ostvarenih zbog vjerojatno izdašne donacije ljubljanski Cankarjev dom omogućuje i pokojem hrvatskom kazališnom pelegrinu uvid u barem dio svjetske produkcije. Tako je, osim tog gostovanja godine, početkom prosinca prošle na istoj pozornici gostovala talijanska trupa Societas Raffaelo Sanzio s verzijom Postanka po Romeu Castelucciju, osnivaču i voditelju kompanije. Hladna i minuciozna poetika golemih i kompleksnih kazališnih slika Societas Raffaelo Sanzio naizgled je na suprotnom polu suvremenoga kazališnog mimezisa, ali samo naizgled. Ono o čemu Geneza govori posjetom Sotone laboratoriju Mme. Curie ili podtekstom dva labradora koji uživaju u zajedničkom njuškavom suživotu nakon što Kain ubi brata Abela, naizgled zaista nema veze s tehnološkim otpadom, oralnim seksom u kabini Harrod'sa i Lion Kingom. No, pitanja koja nameće suvremenost dopuštaju različitost pristupa, kao i izvođačkih postupaka.

Dok čekamo da i do nas dođu ovakva gostovanja, koja u Hrvatsku nažalost dolaze samo kroz reduciranu selekciju Eurokaza, u Zagrebu se najavljuje postavljanje Ravenhillova teksta. Treba se samo nadati da će ta produkcija pokazati barem dio buke i bijesa berlinske Schaubühne.

Igor Ružić