Vijenac 185

Film, Kolumne

Ante Peterlić: DÉJÁ - VU

Originalnost Buńuela

Nakon prikazivanja filma Ljepotica dana Luisa Buńuela na HTV-u

Originalnost Buńuela

Nakon prikazivanja filma Ljepotica dana Luisa Buńuela na HTV-u

Nedavno prikazan na HTV-u, Buńuelov film Ljepotica dana (1967) privukao je veću pozornost nego što bi se očekivalo od filma koji se već jednom prikazivao na televiziji i koji je bio dugo na repertoaru kinematografa. Posebno je, pak, zanimljivo da ga respektiraju i mladi ljudi, ljudi koji u vremenu njegova nastanka još nisu bili ni zamisao svojih roditelja. Zbog čega je tako, nije lako odgovoriti, a mogućem stereotipu da velika umjetnička djela ne stare treba pokušati pridodati neke suvremenije procjenjivačke atribute, spoznate iz raznih tekstova ali i iz pažljivih osluškivanja novih komentara...

Budući da se o Buńuelu zna vrlo mnogo, odlučujemo se na improviziraniji pristup, na nabrajanje po točkama u kojima se uglavnom naznačuje ono što je individualno bunjuelovsko. Što je, dakle, to što se i danas dopada ili cijeni u njegovim filmovima, a i posebno u Ljepotici dana?

Što je individualno bunjuelovsko?

1) Buńuel nudi priče koje su kadikad prilično originalne, odnosno priče koje Buńuel svojom obradom čini originalnima. Ono što je najzanimljivije u svezi s tim obradama jest da se Buńuel ne trudi da ih učini uvjerljivima. Kao da diskretno daje do znanja da mu do toga nije stalo, pa mu se baš možda i zbog toga vjeruje. To jest, budući da se često pomišlja kako su »sve priče već ispričane«, uvjetni, kondicionalni karakter Buńuelovih zapleta pa i motivacija može odmarati one koje muči breme erudicije.

2) Komplementarno je tome da Buńuel uglavnom ne pokazuje u filmovima znakova da neki lik voli, pa možda gledatelja privlači i ta prividna redateljeva ravnodušnost: gledatelj se sam treba odlučiti u svezi s količinom simpatija koju bi trebao uložiti u prikazanu osobu. Često je, međutim, određeniji kada prikazuje nešto što nije vrijedno voljenja. A to uglavnom pali u kritički raspoloženih gledatelja.

3) Što je bio stariji, u filmovima je sve manje zamarao ideologičnošću. Svidjelo se to umornima od ideologija, a neke je upravo to navelo da traže neku svoju ideologiju nakon gledanja njegovih filmova s rubova ideologija ili da mudro ustanove kako se ideologija ne isplati. No, kada je plasirao neka stajališta, radije je rušio nego gradio, ali rušenje je bilo toliko čvrsto utemeljeno, da su mnogi počeli tvrditi da su njegove negacije zapravo afirmacije. Najčešće: da se iza ateista krije vjernik! No, mrzitelj licemjerja (a većina gledatelja živi u uvjerenju da su mu u tome slični) možda je pod stare dane pomislio da su i sve ideologije samo maske za razna licemjerja. I zbog toga se možda treba odlučiti za opću (ne baš samo nadrealističku) provokaciju, pa si onda na kraju čovjek može priuštiti i dobrodušnost kao u Tom mračnom predmetu žudnje.

4) Zaokupljen je seksom i nasiljem, kao činjenicama i kao simbolima. Te teme, osim toga, vele, ne stare.

5) Jednako ima smisla za san i za javu, a oni, oboje, mogu biti prostorom putovanja od erosa do thanatosa.

6) Voli očigledne kontraste koje spaja u homogene sklopove: na primjer (Ljepotica dana), privržena supruga istodobno je prostitutka, dama iz višega društva povlači se u opskurnom miljeu, hladna ljepota iza koje se krije vulkan. Za takvu ulogu izabrao je glumicu (Catherine Deneuve) koju su dugo mnogi smatrali najljepšom. 7) Perverzan je, ali ima ukusa, pa se čini da možda i nije perverzan. No, i zbog toga je neobičan. Od stvari koje bi mogle zagolicati malo pokazuje, to jest očigledno je da bi gledatelju mogao pokazati više. Radije sugerira što bi se moglo doista vidjeti, odnosno, gledatelja uvjerava da on, Buńuel, doista zna o čemu je riječ, kao što to možda zna i gledatelj...

8) Filmovi su mu koloristički bogati, pamte se i slike iz njegovih filmova koje nam se pojavljuju kao lijepe u ružnome svijetu.

Miješa stilove — realizam, stilizaciju, naturalizam i fantastiku, grotesku.

9) Očevidno je da bi mogao režirati na holivudski način, ali neće pokazujući time svoju superiornost; dokazuje to ranije filmom Smrt u tom vrtu, ali i u cijelim segmentima Ljepotice dana pa i u posljednjem svom filmu Taj mračni predmet žudnje. Posebno: majstor je eliptičnoga izlaganja radnje, ali i onih elipsi u kojima se skriva neka tajna ljudske naravi.

10) U mnogim, dakle, filmovima miješa, simultano i sukcesijski, pristupe žanrovima i stilske moduse raznih epoha. Susreću se u njegovim filmovima nadrealizam, realizam, neorealizam, modernizam; susreću se fantastika, groteska, dokumentarizam, smiješno i tragično.

11) Zbog posljednjega njegovi filmovi kao da su citat sveukupne povijesti filma. A ponekad Buńuel i eksplicitno citira, ponekad povlađujući obaviještenima. Na primjer, kutijica čiji se sadržaj ne pokazuje, a kojom se diči klijent junakinje (Ljepotice dana) humorni je citat Pabstove Pandorine kutije (1928), filma u kojemu je eros ubilački pomahnitao. Usput, od redatelja uz Langa najviše je cijenio Murnaua i Pabsta. Nije ga mogao zanijeti ni jedan sineast nadrealist jer takvih nije bilo — do njega...

12) U svezi s posljednje dvoje: može privući i neke postmodernističke duše.

13) Jedno pitanje: kada je snimljena Ljepotica dana? Davne 1967. godine kada je nagrađena Zlatnim lavom na festivalu u Veneciji, ali bismo li se skandalizirali kada bi netko tvrdio da je snimljena dvadesetak godina poslije? Drugim riječima, Buńuel je često ispred vremena pa mu se upravo zato i opire.

14) Zbog svih naznačenih osobina privrženike je podijelio i u dvije neobične skupine: neki ga samo vole, neki samo štuju. Dakako, neki su i njegovi obožavatelji, drugi njegovi mrzitelji.

Sklad raznolikih elemenata

Opire se i zbog onoga čemu se u ovome napisu nismo posvetili, a to je da su Buńuelova djela ostvarenja iznimnoga sklada vrlo raznolikih elemenata, elemenata sa svih razina umjetničkoga djela, što izaziva i poseban angažman gledatelja. Dopunjavajući, svi prethodno naznačeni elementi — to je originalnost Buńuela — u konfliktnom su odnosu, pa bogatstvo te raznolikosti dobiva na taj neobično složen način i začuđujuću retoričku silinu. A iza toga kao da se mora kriti i neka filozofija, filozofija koja je iznad raznih etiketa kojima se rutinski opisuje Buńuelov svjetonazor.

Vijenac 185

185 - 5. travnja 2001. | Arhiva

Klikni za povratak