O svemu i svačemu globalno i zlomisleno

O svemu i svačemu globalno i zlomisleno

Frazetinu »strategija kulturnog razvoja« moramo uzeti onako kako to u administrativnom (uredskom) funkcionalnom stilu jedino i može funkcionirati: svi rabe izraz, no sadržaj mu znači sve, svašta, i ništa

Narav je niza što se zove Moje motrište komentatorska, a predmet su mu zanimljivi prilozi suvremenih hrvatskih znanstvenika »duhovnoj situaciji vremena«. Pa je i obzor razmatranja bitno epistemološki. Na tom se obzoru, naravno, moraju kadšto kao prolazni oblaci pojaviti i problemi proizišli iz svakodnevnoga javnog života. Jedan je od tih problema i »strategija kulturnog razvitka«. Sve ako i vrlo nespretan, semantički na svim emskim razinama »netransparentan«, tj. neproziran, nejasan, dakle zbrkan, priznat ću da zasad nemamo boljega. Prvome je združenom leksemu matično područje vojništvo, drugome kulturologija, trećemu biologija pozitivistički primijenjena na promjene u društvu. No kako se frazemi i inače među inim odlikuju brisanjem semantičke relacije svake od njihovih neposrednih sastavnica te stapanjem u kakvu semantičku zgodu kontekstom novoovjerenu, to i frazetinu »strategija kulturnog razvoja« moramo uzeti onako kako to u administrativnom (uredskom) funkcionalnom stilu jedino i može funkcionirati: svi rabe izraz, no sadržaj mu znači sve, svašta, i ništa.

Tri skupine neskladnosti

Pa ipak, uza sve »netransparentnosti« (jer se svaka teza Nacrta »sudara« i »tuče« sa svakom drugom), pozornu se specijalističkom oku ne može dogoditi da tek tako, olako, prijeđe preko svoga »područja«. Mnoge se nesklapnosti na njemu, jednostavno rečeno, očituju otprve. Te bi se nesklapnosti mogle »taksativno« naznačiti do u beskraj, ali se tri skupine ističu u stanovitoj jasnoći njihove »strategije«.

1. O književnosti se govori u odjeljku Književnost i nakladništvo. Književnost, to bi u dokumentu bili pisci odnosno njihova udruga, a nakladništvo, to bi bio doista impozantan broj tvrtki koje se, radi drugačijih probitaka, bave i tiskanjem knjiga. Sad, svatko upućeniji znat će, da se tek vrlo malen postotak tiskanih knjiga vezuje uz književnost. Bar devedeset posto knjiške proizvodnje posvećen je svekolikim djelatnostima civilizacije, a književnosti je ostavljen prostor što ga zapremaju suvremeni i klasični pisci. Radi analogije: filmovi se prikazuju u kinodvoranama, glazba se (skladana i interpretirana), izvodi u koncertnim dvoranama, likovna se djela izlažu u galerijskim prostorima. Itd. u svim područjima »slobodnih vještina«. Ili, još jasnije: Vinko Brešan ili Zrinko Ogresta nemaju nikakve, osim praktično-poslovne, veze s, recimo, ravnateljem kinodvorane u Zlataru. Nikola Koydl i njegovo slikarstvo nemaju nikakve, osim praktično-poslovne, veze s kakvim doista zaslužnim galeristom. Tako ni Slavko Mihalić ili Pavao Pavličić nemaju nikakve, osim praktično-poslovne, veze s kakvim doista vrijednim i, danas velika rijetkost, poštenim nakladnikom. Ontički status tih dviju kategorija takav je, da prva skupina bitno ne ovisi o drugoj, a druga bez prve ne može. Pa ipak, i u novoj je, »demokratskoj« »strategiji«, posrednicima (»medijima«) dano značenje što ga oni mogu imati samo kao služnici, ne i tvorci duhovnih dobara. Uostalom, takvim bi se služnicima, ne vladarima, ili sačuvaj Bože autorima, trebali osjećati i pisci Nacrta.

2. Razumljivo je da Ministarstvo kulture oblikuje politiku vlade, da se dapače mora voditi zacrtanom državnom politikom. Ali tko može »spojiti u jedno« sljedeće teze Nacrta? Naime, prvu:

»... valja napustiti kulturni model (etno)nacionalizma, zbog istog razloga zbog kojeg je u Hrvatskoj napušten dirigirani internacionalizam. Sada valja graditi smisao za postnacionalnu (sic!) Hrvatsku. To ne znači (ponovnu) zamjenu nacionalnog identiteta anacionalnim ili nadnacionalnim, neki kulturni utilitarizam koji u dlaku slijedi nadolazeće rastakanje ekonomskog i političkog suvereniteta ususret europskoj 'mrežnoj državi'. To prije svega znači iznijansirati središnji, nacionalni identitet smislom za pomicanjem granica između vlastitosti i pripadnosti, neprocjenjive i razmjenske vrijednosti, sklada i konkurencije.«

I, potom drugu bisernicu:

»Knjiga je mjesto rođenja zamisli hrvatske nacije kao i unutarnje stvaralačke i političke slobode koja je podjednako nužna Hrvatima i pripadnicima drugih naroda koji žive u Hrvatskoj.«

Pa tko je te paušalne frazetine spojio i pripojio u nešto što se može držati Vladinim dokumentom?

Da, tko? Kulturna politika na kojoj inzistiraju hrvatske državne institucije oslanja se na anonimne »proizvođače kulturnih roba i dobara«, ne na auctore kulturnih vrijednosti.

3. Blaćenje i podcjenjivanje Društva hrvatskih književnika čini se da je »djelatnost od posebne državne skrbi«. Jadni se Nacrt bavi brojem članova Društva. Pa je li se pozabavio brojem članova likovnih, glazbenih, kazališnih, arhitektonskih ili sličnih časnih udruga hrvatskih intelektualaca? Što vam smetaju članovi? Kad bih bio tko važan u vlasti, s ponosom bih isticao, da u hrvatskoj kulturi na oko deset tisuća stanovnika postoji i jedan koji se djelatno bavi književnošću. (Takav je prosjek, recimo, u Švedskoj, Njemačkoj, Argentini, i mnogim drugim zemljama.) U tome naime grmu i leži zec! Društvo hrvatskih književnika jesu hrvatski pisci. Oni, svatko na svoj način, i u skladu sa svojim intelektualnim, moralnim, političkim i estetskim kriterijima, sudjeluju u stvaranju »hrvatske knjige«. (Cf. citirani odnosni »stavak« Nacrta.) A kad se već toliko bagatelizira književnost i Društvo hrvatskih književnika, od njegovih bi se »kritičara« očekivalo da bar uzmu u ruke Statut toga društva. U njemu sve točno piše. To je podzakonski akt, pisan u skladu sa Zakonom o udrugama Republike Hrvatske. A o djelatnosti Društva nema i ovom prigodom potrebe uvjeravati ignorante, da su Zagrebački književni razgovori, Biblioteka Relations, časopisi »Republika«, »The Bridge«, »Europski glasnik«, časopisi naših ogranaka u Rijeci i Puli (»Književna Rijeka« i »Nova Istra«), zatim djelatnosti u Osijeku, Đ akovu, Rijeci, Puli, posebice u Rovinju, Splitu, Podstrani, Vinkovcima, i gdje sve ne?, djelatnosti Društva hrvatskih književnika, kojima nijedan činovnik nije uspio stati na put tijekom sto i jedne godine djelovanja Društva, pa neće ni buljuk ovih današnjih.

Ante Stamać