Nesretni udarci palicom

Igrajući ove dvije posljednje kazališne sezone Nemoćnika u pameti — dubrovačku frančezariju — inačicu Moliereova Umišljena bolesnika, približavajući se stotoj reprizi, često mi se vrzmaju u pameti Scapinove spletke, koje smo igrali prije četrdeset i pet godina u Zagrebačkom dramskom kazalištu i na brojnim gostovanjima diljem bivše države više od sedam kazališnih sezona, da bi se predstava nakon sedam sretnih bračnih godina potrošila i od glumačke šmire raspala. Nakon 266 repriza. Kao u nekom narcisoidnom, imaginarnom zrcalu napukla polustoljetnog sjećanja vidim sebe, Scapina, u nekim bijelim ofucanim hlačama potfrknutih nogavica iznad tenisica, crna majica s kicoškim svilenim šalom oko vrata, bandažiranih ručnih zglobova kožnim remenima. U tajnom, rezervnom, danas bismo rekli u pričuvnom džepu nogavice, povremeno nosim palicu — pendrek (milicijski pendrek u to vrijeme nazivali smo — narodnom palicom) kao simbolični falus kojim ću izbatinati autokratskoga starca Geronta, osvećujući se vladavini staraca koji su bogatstvom i moći uspostavili vlast nad mladima, ljubavi i životom. Gledam toga svoga skapenovskog, dalmatinskog frajera, majstora spletaka i prevara, rekonstruirajući u sjećanju pojedine prizore iz pola stoljeća daleke predstave, koji se iz svake nevolje i škripca izvuče svojom domišljatošću, ma sa koje ga visine bacio, on će se kao mačka dočekati na noge, spreman na novo podmetanje i starcima i mladima, jer će i oni postati isti kao i očevi — autoritativni budući starci, i oni će uspostaviti novu, svoju vlast nad svojom djecom, nad ljubavi i životom igrajući farsu. Ali u toj novouspostavljenoj farsi opet će postojati Scapin u svojoj punini... komične molijerovske ličnosti, jer njegov karakter komične ličnosti nije strašilo determinista, on je svjetiljka pod čijim zrakom postaje vidljiva sloboda njezinih djela, kako to kaže Walter Benjamin.

Dramiti ili ne?

Igrajući Moliereove farsične komedije Nemoćnika i Scapina ne pravim uvriježenu razliku između njegovih tendencioznih, kritičkih i bezazlenih, veselih komedija, između ozbiljnih i neozbiljnih komedija, valorizirajući ih kao manje vrijedne zato što su neozbiljne i komične dok s glumačkoga gledišta neozbiljnost komedije zahtijeva najveću ozbiljnost glumačke igre, čak i pretjeranu ozbiljnost da bi se mogla dosegnuti neozbiljnost komedije. U paradoksu duple face leži čar i užitak igranja komedije. Kao što i riječ neozbiljnost, koja se lijepi uz komediju, ima dvostruku, dvoznačnu, ne-ozbiljnu facu. U glumačkom žargonu postoji smiješni glagol: dramiti, izveden iz imenice drama, koji upozorava glumca u drami da ne valja u drami previše dramiti, jer će postati komičan. S glumačkoga gledišta ne postoje vrijednosne razlike između ozbiljnih i neozbiljno veselih Moliereovih komedija. Nije ih razlikovao ni Moliere, jer je i sam kao glumac na vlastitoj glumačkoj koži osjetio njihovu jednakovrijednost, za razliku od kritičareve klasifikatorske recepcije, koji u Scapinu ne prepoznaje autora Mizantropa. Na početku stvaralačkoga puta Moliere je neuspješno dramio tragediju, uvidjevši da je njegova glumačko-komediografska vokacija. U farsi je pronašao vrelo izvanredne veselosti, koju je unio i u svoje ozbiljne komedije (Tartuffe, Don Juan, Mizantrop) da bi farsom i farsičnim komedijama — baletima, unatoč tankoćutnim duhovima i pobožnjacima koji ne mogu otrpjeti komedije, završio svoj slavni glumačko-komediografski put. Gdje ima svjetla, ima i sjene. Dvije godine prije smrti 1673. teško bolestan Moliere igra svoga Scapina — majstora spletke i prijevare i smijeha. Nakon četvrte reprize Umišljenog bolesnika, nakon izvanredne veselosti koju u publici izaziva klasičan lik Moliereove komedije, kako bi rekao Walter Benjamin, nakon što je pijući krv i gušen kašljem, izgovorivši svoju posljednju repliku u farsično-burlesknoj intronizacije sebe — hipohondra u vlastitoga liječnika, Moliere umire u svojoj postelji. Između Scapina i Umišljenog bolesnika ima dosta srodnosti, ne samo duhovno farsične srodnosti ili srodnosti po komediografskoj i glumačkoj krađi (u Umišljenom bolesniku Moliere je ukrao jednu scenu iz Scapina). Kao Scapin namagarčio je starog Arganta i izmuzao mu pare, da bi u Umišljenom bolesniku posudivši ime namagarčena starca i sam postao Argante i govorio neke replike iz Scapinovih spletki. U Scapinu je izbatinao Geronta batinom da bi kao Argante u Umišljenom bolesniku sam sebe udario umišljenom, hipohondrijskom, metaforičkom batinom po pameti, koja mu je smela moždani. Smijao se drugima i sebi da bi im se publika smijala. Skapenovski je isticao plemenitu vještinu finih, ingenioznih duhovitosti i vragolija božanske darovitosti da slobodno uzima iz tuđih tekstova i komedija ono što mu je potrebno da bi stvarao svoje komediografsko djelo: Je prends mon bien ou je le trouve (Što mi je potrebno, ono uzimam gdje god nađem). Moliere se i smrti smijao. U Umišljenom bolesniku dvaput igra mrtvaca. U Scapinovim spletkama u posljednjem prizoru glumi umirućega Scapina ne bi li mu nasamareni starci oprostili nepodopštine i to što ih je opelješio, pritom im se još rugajući: »Da, gospodo, prije nego izdahnem, zaklinjem vas od svega srca, da mi oprostite sve što sam vam učinio, a osobito vi, gospodine Argante, i vi gospodine Geronte. Jao!

Argante: Što se mene tiče, ja ti opraštam. Umri u miru.

Scapin: Vas sam gospodine, najviše uvrijedio onim udarcima palicom...

Geronte: Ne govori više, ja ti također opraštam.

Scapin: Umirući osjećam neopisivu bol zbog udarca palicom...

Geronte: Šuti već jednom...

Scapin: Nesretni udarci palicom koje sam vam...

Geronte: Ali šuti, ja sam sve zaboravio.

Scapin: Ah, kakva dobrota! Ali zar mi doista opraštate one udarce palicom...«

Posljednje riječi komedije nakon sretna svršetka i Arganteova poziva na večeru da svi zajedno uživaju u sreći pripadaju Scapinu: »A mene neka odnesu na čelo stola, da ondje umrem.«

Nakon te Scapinove rečenice, kao umirući Scapin, u onoj našoj davnoj predstavi, iznenada sam skočio s nosiljke i kao lud počeo plesati bugi-vugi. Bio je to spontani izraz hedonizma glume, užitka igrom.

Borba protiv smrti

Iznenadio sam sâm sebe kada sam zapazio da sam nakon gotovo pola stoljeća ukrao, ponovio sebe iz Scapina, te sam se kao Nemoćnik u pameti bacio na visoki stolac, spontano se predajući užitku igre i s apsurdnim užitkom maltretirajući vlastito tijelo — pedeset godina starije od onodobnoga Scapina. Kao da sam Scapinom napao svoga Nemoćnika, mladošću starost, zdravljem bolesnu glavu, ludošću razum, igrom smrt. Igra je u svome temelju, prema Rječniku simbola, borba protiv smrti. I Moliere se pri kraju života igrom, farsom, borio protiv smrti. I glumačkoj umjetnosti — najsmrtnijoj od svih umjetnosti — imanentna je igra i užitak igrom u borbi s mrtvačkom sjenom koja se vuče za glumcem i koja se uvlači u njegovu glumu. Ako i nema komedije bez komedijskih konvencija i arhetipskih likova i situacija, možda je upravo u klasičnoj molijerovskoj komediji koja je nadživjela svoje vrijeme koja se i danas igra dekostimirana, uglavnom u suvremenom ruhu, možda je upravo u molijerovskoj klasičnoj komediji najvidljiviji užitak glumačke igre, koja od glumca zahtijeva virtuoznost i veliki utrošak energije: lakoću samomučenja da bi mu se ljudi u gledalištu smijali. Jer jedino glumci s užitkom podnose smijeh.