Nepriznata umjetnička grana

Nepriznata umjetnička grana

Temeljni problem filmske glazbe u Hrvatskoj činjenica je da se ona uopće ne prepoznaje ni kao umjetnička grana ni kao kulturni artefakt. Sam sklop riječi koji u sebi uključuje i film i glazbu čini filmsku glazbu graničnom umjetnošću koja podjednako čvrsto stoji i u jednom i u drugom području. Upravo ta graničnost njezin je najveći problem. U svijetu se taj problem polako prevladava, no u nas se još postavlja pitanje: što je filmska glazba — film ili glazba? Kako pravi odgovor na to pitanje ne postoji (filmska glazba je jednako filmska koliko je glazba), tako je u nas problem riješen na tipično najgrublji mogući način: pred njim se zatvaraju oči. Na neki način filmska glazba u Hrvatskoj uopće ne postoji.

Ali naravno da postoji. Samo što zatvaranje očiju pred fenomenom filmske glazbe ostavlja negativan trag unutar samog fenomena. Izbor skladatelja za film pretvara se u stvarni problem u trenutku kada se dolazi do saznanja da u Hrvatskoj ne postoje školovani ljudi toga područja (redatelji na kraju biraju prijatelje, znance, nekoga koga je netko drugi preporučio, popularne grupe itd.). Filmski skladatelji u Hrvatskoj postoje, ali oni su znanje stjecali iskustvom, a ne školovanjem. Jedini način da se taj problem riješi jest da se proširi program studija na Filmskoj ili/i Muzičkoj akademiji te da se otvori Odjel za filmsku kompoziciju. To bi pridonijelo povećanju kvalitete filmske glazbe u Hrvatskoj, a i smanjilo bi odljev mladih ljudi koji se žele baviti tom vrstom skladanja pa zbog obrazovanja odlaze u inozemstvo i tu najčešće ostaju.

Aktivnije pisanje

Kvaliteti filmske glazbe pridonijelo bi i aktivnije pisanje o filmskoj glazbi. U Hrvatskoj postoje rijetki ljudi koje filmska glazba zanima kao područje stručnog interesa. Možda bi i njima trebalo omogućiti primjereno školovanje, ali ih svakako treba poticati na pisanje o filmskoj glazbi. Časopisi poput »Vijenca« i »Hrvatskog filmskog ljetopisa« ljubazno ugošćuju takve pisce i kritičare, ali smatram da bi časopis koji se bavi isključivo filmskom glazbom bio iznimno poticajan i za skladatelje i za redatelje, a sigurno bi imao redovitu čitalačku publiku.

Autorska prava

Problem su i autorska prava. Neki skladatelji odbijaju objaviti svoju filmsku glazbu na kompaktnim pločama upravo zbog nepoštivanja autorskih prava. Svjesni su da se njihova glazba bezobzirno javno koristi (filmska je glazba iznimno pogodna za podloge dijalozima, špicama, za najave, odjave i slično), a autorska se prava uglavnom ne plaćaju. Problem autorskih prava treba uzimati daleko ozbiljnije. Filmskim bi se skladateljima moglo prigovoriti da oni s tim u vezi ne poduzimaju ništa, no oni su samo skladatelji, a ne pravnici ili menedžeri. A ako nešto poduzmu, zaustavljeni su već pri prvom koraku (komplicirana papirologija, birokracija, neljubazni službenici, prijateljsko nagovaranje na odustajanje, nevjerojatno spori sudovi, konačni neuspjeh na kraju svega itd.). Vjerojatno bi se veća kontrola uspostavila kada bi utjerivanje autorskih prava radio netko drugi za autore filmske glazbe, netko tko se razumije u pravnu problematiku, a taj netko mogla bi biti pravna osoba ili (još bolje) cijela organizacija (ZAMP bi po tom pitanju trebao biti daleko učinkovitiji).

Problem arhiviranja

Jednako kao što problem autorskih prava zaustavlja i osiromašuje proizvodnju CD-a s domaćom filmskom glazbom (a svijet je već davno dokazao profitabilnost soundtracka!), tako i problem arhiviranja zaustavlja čuvanje i pokušaje istraživanja filmske glazbe. Rukopisne partiture (objavljene su iznimna rijetkost, pa upućujem i na taj problem) raštrkane su posvuda: nešto najsretnijih našlo je utočište u Jadran filmu (ne znam koliko su te partiture dostupne), dok je sve ostalo na tavanima, u podrumima, u ormarima, pod glasovirima itd. Arhiviranje rukopisa ozbiljan je problem, jer neadekvatno spremljene partiture propadaju zbog vlage, preduge izloženosti svjetlu, nepažljiva rukovanja itd. Na žalost, kada rukopisnu ostavštinu pokušate ponuditi knjižnicama poput knjižnice Muzičke akademije, knjižnice Društva skladatelja i drugih umjetničkih knjižnica, reći će vam da za to nemaju mjesta. Doista, specijalizirana knjižnica ili/i arhiv za rukopise filmskih skladatelja kao i za (iznimno rijetke) objavljene filmske partiture nužnost je koja bi u svim budućim planovima trebala imati prioritet.

Knjižnica (knjige o filmskoj glazbi u nas su teško dostupne!), arhiv (i za note i za zvučne vrpce), fonoteka, možda čak i izdavačka kuća specijalizirana za filmsku glazbu (CD-i domaće filmske glazbe još su uvijek rijetkost), specijalizirani časopis(i), Odjel za filmske skladatelje na Filmskoj/Muzičkoj akademiji, samo su neki prijedlozi čije bi ostvarenje značilo tek nulti korak da se u vezi s filmskom glazbom u Hrvatskoj ipak nešto počne poduzimati.

Irena Paulus