Nedostaci u postavljanju problema

Hvale je vrijedna inicijativa Ministarstva kulture da u tiskanom obliku prezentira svoju viziju hrvatske kulture za 21. stoljeće, ali bilo bi dobro da su u njoj predviđene i neke mjere koje bi oživile hrvatsko nakladništvo i književnu produkciju i u prvim godinama ovog desetljeća

Poglavlje posvećeno književnosti i nakladništvu započinje kritikom stanja u Društvu hrvatskih književnika; prigovori su: previše brojno članstvo primano bez ikakvih čvršćih estetskih i profesionalnih kriterija, uprava bez dovoljno književnog ugleda i autoriteta, DHK je nedovoljno efikasno u skrbi o književnom stvaralaštvu i književnicima. U istom, očito negativnom, kontekstu spominju se i druge »privilegirane, reprezentativne ustanove« (Matica hrvatska, Hrvatska matica iseljenika, HAZU, Leksikografski zavod i druge). Nije prvi put da se Ministarstvo kulture kritički osvrće na rad tih reprezentativnih kulturnih institucija. Nesklonost Ministarstva većina je tih institucija osjetila ne samo u obliku verbalne kritike, već i u raznim oblicima uskrata proračunske financijske potpore.

Kritika institucija

Ne može se reći Ministarstvo u svojoj kritici nije u pravu; svi mi koji djelujemo u spomenutim institucijama znamo koliko su one glomazne, nedovoljno efikasne, birokratizirane. Dobrim dijelom ti problemi proistječu i iz kadrovske politike: svaka je dosadašnja vlast brinula da na istaknutim pozicijama u tim ustanovama budu poslušnici, posao u institucijama, osobito na eksponiranim pozicijama, uvijek je shvaćan kao neki oblik sinekure. Dakako, bilo je uz njih uvijek i onih koji su teglili kola ne osvrćući se previše na aktualne političke vjetrove pa su sve te institucije ipak nekako funkcionirale unatoč svim poteškoćama. Koliko je Ministarstvo dosad imalo uspjeha u rješavanju kadrovskih problema naših kulturnih institucija, o tome bi se dalo raspravljati. Bojim se da je dosadašnja kadrovska politika bila više obilježena skandalima nego uspjesima.

Matični tok i alternativa

Držim da, unatoč svim unutarnjim problemima koji ih opterećuju, hrvatskim kulturnim institucijama nije dobro pristupati paušalnim negativnim kvalifikacijama. Riječ je o institucijama iznimno duge tradicije, u kojoj je bilo uspona i padova, ali upravo su te institucije bile bitne u nastojanjima da se očuva hrvatski kulturni identitet; nisu one bile samo središta patriotskog otpora i zanosa, već i mjesta gdje su nastajala kapitalna kulturna i znanstvena djela ugrađena u same temelje hrvatske kulture. Te institucije i danas imaju svoju funkciju jer na našem malom kulturnom tržištu, s financijski i infrastrukturno nejakim izdavačima, nemoguće je u privatnom aranžmanu raditi na projektima koji podrazumijevaju okupljanje velikih timova kulturnih i znanstvenih radnika; jedino velike institucije posjeduju logistiku koja može poduprijeti organizaciju tih projekata, a i tradiciju te ugled koji mogu dodatno motivirati suradnike.

Načelno mi je simpatično zalaganje za tzv. alternativnu kulturu, jer sam i sam dio naraštaja s kraja šezdesetih, koji se formirao u otporu prema tradicionalističkim mitovima i institucijama, ali kao čovjek koji se bavi poviješću književnosti znam da alternativna književnost ima svoj razlog postojanja samo onda kad postoje čvrste kulturne institucije; ona može postojati samo kao rubna kritika središnjega kulturnog toka. Stoga središnje kulturne institucije moraju imati osiguranu konstantnu financijsku potporu, koja neće ovisiti o trenutnim hirovima pojedinih činovnika Ministarstva; naravno, mora postojati i razuman nadzor trošenja financijskih stredstava, ali i dobra volja činovničkog aparata Ministarstva da ponudi pomoć u prevladavanju poteškoća. Alternativni oblici književnog života mogu imati potporu Ministarstva (osobno mi je i drago da je imaju), ali alternativa podrazumijeva stanovitu subverzivnost, ne samo prema kulturnim mitovima i institucijama, već i prema sferi političke moći, jer alternativa koja je politički tetošena i sponzorirana jest pojam koji sadrži ozbiljne unutarnje kontradikcije.

Decentralizacija ili metropolizacija?

Budući da je Društvo hrvatskih književnika istaknuto kao temeljni književni problem, želio bih upozoriti na nedostatke u načinu kako je postavljen taj problem. S jedne strane se u ovoj Strategiji kulturnog razvitka upozorava na neprirodnu ekspanziju članstva DHK (ono je doista u posljednjih desetak godina gotovo udvostručeno, s oko tri stotine članova potkraj osamdesetih na 527 u ovom trenutku). Istodobno se, inzistira na potrebi decentralizacije književnog stvaralaštva i izdavaštva. Usudio bih se, međutim, ustvrditi da je nagla ekspanzija članstva DHK posljedica decentralizacije koja je sustavno provođena kao politika DHK u proteklom desetljeću. Liberalizacijom uvjeta za pokretanje nakladničke djelatnosti i pojeftinjenjem troškova izdavanja knjiga praktično više u Hrvatskoj nema gradića u kojem ne postoji neki nakladnik. Relativno nepoznati pisci iz provincije, čije knjige nikad neće dospjeti u izloge zagrebačkih knjižara (kvalitetom to ni ne zaslužuju) izdali su impozantne kolekcije knjiga i odavno zadovoljili formalne kriterije DHK o broju knjiga kao uvjetu za primanje u članstvo. Osnovane su filijale DHK u svim većim hrvatskim gradovima. Baš je sadašnje DHK primjer dosljedno provedene demetropolizacije. Valja napomenuti da je to članstvo Društva koje djeluje u tzv. provinciji izuzetno agilno, zainteresirano za rad centrale DHK. Danas mi se događa kad dođem na godišnju skupštine DHK da ne uspijem prepoznati niti trećinu prisutnih članova. A ja se ipak već trideset godina bavim književnom kritikom, pisao sam o stotinama knjiga i pisaca, uređujem već petnaestak godina središnji književni časopis pa bih valjda morao znati svakog relevantnijega hrvatskog pisca.

Držim da DHK-u nije potrebna decentralizacija, kako se ovdje predlaže, već upravo suprotno — metropolizacija, koncentriranje kvalitete, elitizam. Danas u DHK-u dominiraju anonimusi iz provincije, jer oni svoje članstvo u DHK osjećaju kao nešto silno važno, ono im daje u njihovim malim sredinama legitimitet »hrvatskog književnika«; doista ugledni pisci (pogotovo oni iz Zagreba) na skupštine takvog provincijaliziranog DHK više ni ne dolaze jer im takvo Društvo, lišeno artističkog i intelektualnog elitizma, ništa ne znači. Stoga bi, držim, neposredni cilj pred DHK morao biti ne daljnja decentralizacija, već koncentracija kvalitete, postizanje elitnosti, zaoštravanje estetskih kriterija za primanje novih članova te oživljavanje uloge DHK u zagrebačkome književnom životu.

Tržište i valorizacija autorskog rada

Od ostalih bitnih problema koji su tek ovlašno spomenuti u ovoj Strategiji spomenuo bih prije svega nedovoljno razrađene ideje o ponovnom uspostavljanju knjižarske mreže. Književno tržište u nas jedva da postoji, izdavači su posve ovisni o državnom otkupu knjiga. Čitavi lanci nekadašnjih velikih knjižara danas su potpuno upropašteni. Država mora imati strategiju pomaganja, kreditiranja, unapređenja knjižarske djelatnosti jer će to pomoći uspostavi realnog tržišta knjigama i smanjiti ovisnost izdavača o državnim otkupima. O tome se na žalost u ovoj Strategiji vrlo malo govori.

Potpuno je zaobiđena i tema zaštite autorskoga književnog rada; dosadašnje inicijative, primjerice ona DHK, bile su usmjerene prema izdavačima pred koje su se postavljali potpuno nerealni normativi autorskih honorara, kakve zasigurno izdavači — koji i sada posluju na rubu propasti — ne mogu ispuniti. Činjenica je da je autorski rad u ovom trenutku u književnosti posve obescijenjen, da većina književnika ne prima nikakav honorar za svoje knjige, a honorar od otprilike dvadesetak tisuća kuna smatra se već ekstremno visokim. Čak i najtiražniji naši pisci poput Pavličića, Tribusona ili Jergovića teško bi, unatoč svojoj iznimnoj plodnosti, ostvarili od pisanja knjiga godišnju zaradu na razini plaće najbjednije plaćenog radnika. Lako je reći: književnost je dotirana, ako se ne zarađuje na tržištu, ne treba plaćati ni honorare. Ali u ovoj zemlji je dotirano i kazalište, čak u daleko većem postotnom iznosu od nakladništva, pa ipak gotovo tisuću ljudi u ovoj zemlji profesionalno živi od kazališta. Apsurdno je da jedan poznati, ugledni pisac dobije za svoj roman jedva desetak tisuća kuna, a za filmski scenarij od tri autorska arka taj će isti pisac dobiti višestruko veći iznos, samo zato što su normativi autorskih honorara drugačiji. Ne plediram, naravno, na snižavanje autorskih honorara u drugim granama umjetnosti, već na adekvatnije stimuliranje autorstva u književnoj profesiji; to je problem u kojemu se mora angažirati Ministarstvo kulture, ne mogu ga riješiti izdavači.

I da naposljetku konstatiram: hvale je vrijedna inicijativa Ministarstva kulture da u tiskanom obliku prezentira svoju viziju hrvatske kulture za 21. stoljeće, ali bilo bi dobro da su u njoj predviđene i neke mjere koje bi oživile hrvatsko nakladništvo i književnu produkciju i u prvim godinama ovog desetljeća.

Velimir Visković