Natrag u med i mlijeko

Natrag u med i mlijeko

Ako je kultura krepani feniks koji daje znakove života, kako izjavljuju oni na čelu toga konzilija i najvažniji skrbnici te krepaline, onda nakon godine snimanja stanja pacijentu nije nimalo bolje.

Jednostavno, tu knjižicu, zbornik, strategiju i nacrt morate imati. Život bez nje nezamisliv je i besmislen. Svaki put kada nešto zapne treba otvoriti knjižicu Hrvatska u 21. stoljeću, Strategija kulturnoga razvitka, pa uz to još i nacrt. Sva su rješenja u njoj. Sve su vrline na jednome mjestu. Ona je veliko utočište. U njoj sve možeš naći. U njoj možeš sve i reći i ostati živ.

Da nije ovoga nacrta, ne bi bilo ni humora. Upućen (redakcijski) na njezine smjernice, programe, strategije i planove, a navikao na sve i svašta, ta je knjiga moj put u budućnost svaki put kada zaželim dugo i do besvijesti čitati, a ništa ne saznati ili shvatiti. Preporuča se i časopis »Kulturni razvitak« bez kojega se, također, ne može ni makac!

Sve dakako samo treba organizirati, pokrenuti, poticati, uključivati, omogućiti, stvarati uvjete... Dakako, tu su i strategije, smjernice ili sugestije. Tu je i decentralizacija, lokalna samouprava, statistika, djelatnosti, sektori, razvojni resursi... U blizini je i kulturni identitet, modernitet, pluralizam kulturnih orijentacija, decentralizacija...

Može se ponešto drukčije gledati na sve to. Čitanje toga uratka traži strpljenje Joba. Uz to i status mazohista ili grešnika kojemu je pripisana teška pokora. Bilo kako bilo, to je iskorištena šansa potrošača riječi koje ne koštaju ništa, onih kojima prije ništa nije valjalo, a sada valja sve. I, dakako, sve kreće od početka.

Ako nemate zeru humora, vi ste već na početnim stranicama ovoga uratka uništeni čovjek. Jer sve ovo, uz časne izuzetke (prije svih V. Katunarić, J. Belamarić, J. Kolanović), živi na najboljoj tradiciji bijelih i žutih knjiga, važnih pisama i smjernica sa znanom razinom teorijskih promišljanja, zbrkanih pojmovnika, estradnih umovanja, općenitog govora i frazeloškog provizorija. Tu se od riječi na izmučenom tijelu kulture nakuplja debeli i neosjetljivi sloj općenitoga političkoga i ideologiziranoga govora koji uvijek hibridno živi na svakom području (jučerašnji veliki inkvizitor građanske kulture Stipe Šuvar postaje, prema tome, veliki meštar i pravi zmaj enciklopedist). Razlika je i u terminologiji. Tada su bili kulturni radnici, sada su kulturni djelatnici, tamo su bijele knjige imale bazu, danas je baza nestala i avangarda je društva ostala bez posla i na ulici (a ne smije biti revolucije). Uostalom, i ovdje se na jednaki način brine o tim preostalim jadnicima. Primjerice, »treba omogućiti ulazak profesionalne umjetnosti (ima i neprofesionalne!?) iz ateljea, teatra i koncertnih dvorana čime se moguće dovodi u pitanje svrha umjetnosti ali nedvojbeno na nov način približavaju umjetnosti društvu«. Dakle, iznovice, kultura radnicima, a ne radnici — kulturi!? Ta stara i plemenita ideja zrcalila se nekoć na unezvjerenim licima pretrpanih radničkih i tvorničkih restorana i s očima koja su buljila u šarena vrata odnosno slike povješane na zidove radničkih menzi. Ali — misija je misija.

Ima i misionarskih poriva po kojima bi »stručnjaci laicima trebali prenositi smisao vrijednosti umjetničkoga djela i znanstvenih spoznaja...«

Treba i smanjiti ili ukloniti kič sa trgova i ulica barem u vrijeme turističkih sezona (a nama — prije i poslije — kako bude). Jer u Španjolskoj, Italiji ili Grčkoj ne možete proći bez nekog originalnog djela starih majstora, neke Tizianove ili Riberine slike ili bez komadića reljefa s Partenona. U tom smislu trebalo bi učiniti i korak dalje. Primjerice na granici ne propuštati u našu zemlju nikoga tko ne zna zucnuti o Nietzscheu ili koji ne zna izrecitirati neku Poundovu pjesmu ili barem nabrojiti tri Shakespeareova djela.

Smjernice kažu i da treba »odljev vrsnih umjetnika i umjetničkih pedagoga u inozemstvo postupno smanjivati i stvarati uvjete za njihov povratak i reintegraciju«. Stoga privesti hitno Malece, Knifere ili Džamonje natrag u med i mlijeko, premda njihove inozemne rane obično teško zacjeljuju.

Ova je knjiga i silno optimistična. Prijete velike opasnosti jer se »umjetničke slike uglavnom kupuju da bi se darivalo ili potkupilo viđenije osobe, od liječnika do političara«. Slike koje potkupljuju političare?! Ovdje! Kakav kompliment političarima, za koje sam smatrao da se na taj način najmanje mogu podmititi. Zamislite znojno i zabrinuto lice Milasa ili Mate Arlovića kada ih netko ovako podmićuje ili kako s djelima Trokuta, Petercola ili Delimarke brže-bolje odmagljuju u strahu da im ih netko ne drpi.

Priznat ću ipak da sam više vjerovao u argumente stručnosti i rada, da će kultura dijaloga nadvladati kulturu monologa, kao i da će se protivnici i neistomišljenici cijeniti, a ne ubijati. Uvjeren da je svijet mnogo bogatiji nego što se može zaključiti iz ovih smjernica punih velikih vizija i malih zanovijetanja, svjedočim o koracima koji žive od prošlosti u nevažnu resoru i u kulturno nevažnoj zemlji.

Jer ako je kultura krepani feniks koji daje znakove života, kako izjavljuju oni na čelu toga konzilija i najvažniji skrbnici te krepaline, onda nakon godine snimanja stanja pacijentu nije nimalo bolje. A nije bolje, uz ostalo, jer »kulturna politika slijedi političku«. Što kaže Bandić — to je važno. Što učini Džamonja, Bućan ili Franke — nije.

I u tome je cijela stvar.

Ive Šimat Banov