Najveći je rizik ne riskirati

Najveći je rizik ne riskirati

Janez Lotrič posljednjih dvadesetak godina izravno sudjeluje u stvaranju hrvatskog opernog života, i danas nema nikakve dvojbe da bi bez njegova prinosa naša operna scena bila u mnogočemu siromašnija

Godinu 2001. Janez Lotrič u Zagrebu počeo je svečanom predstavom Trubadura u povodu stote obljetnice Verdijeve smrti, 27. siječnja, u ožujku je ostvario sjajnu interpretaciju u Moći sudbine, a nastupio je i u Aidi 20. ožujka, kada smo na sceni zagrebačkoga HNK-a čuli i Ružu Pospiš Baldani. Na pokusima za Aidu slavnoga slovenskog tenora zamolili smo za razgovor.

Kada ste se odlučili baviti pjevanjem i je li nešto posebno imalo utjecaja na takvu vašu odluku?

— Pjevanje je u mojoj obitelji bilo prisutno i po majčinoj i po očevoj strani. Baka po ocu bila je orguljašica, u crkvi je svirala 45 godina, jedna teta pjevala je čak i Madame Butterfly, ali je odustala od te profesije iz nekih privatnih razloga, stric je bio tenor, ali je zbog korepetiranja zborova uništio glas i izgubio solističku štimu. Majčina je obitelj iz Podčetrtka kod Sutle, oni su pak njegovali pučko pjevanje i sviranje. Ja sam već u drugom, trećem razredu počeo pjevati solistički — to su bile popularne meksičke melodije. U školi smo imali sjajnog animatora — Joža Cuderman — brat Mirka Cudermana, on je zapravo bio sportaš, ali se bavio i glazbom i mnogo je napravio kako bi nas potaknuo i angažirao na tom području. I tako sam sve vrijeme školovanja zapravo stalno pjevao, solo, u duetima, tercetima, i kad mi je glas već počeo pucati, u gimnaziji, ni tada mi nisu dali mira. No, do svoje dvadesete godine nisam pohađao nikakvu muzičku školu, a ni kod kuće me nisu posebno poticali jer se pjevanje smatralo najprirodnijom stvari — mi smo doista svi pjevali, bilo u društvu ili crkvi. U to sam se doba družio s dvojicom vrlo bliskih prijatelja: jedan je Tone Potočnik, odličan pijanist i orguljaš (đak Vladimira Krpana, Artura Benedettija Michelangelija), a drugi Franci Čufar, daroviti glazbenik, gitarist, od kojih sam stekao prva teoretska znanja. Nas tri prijatelja dane smo i noći svirali i pjevali, pratili se (ja sam svirao i usnu harmoniku), i tako je bilo od moje petnaeste do dvadesete godine. Selška dolina bila nas je puna (okolica mjesta Železniki, gdje se Lotrič rodio), to su mi vrlo draga i posebna sjećanja. Imao sam otprilike osamnaest godina kad sam otkrio da mi je glas mnogo veći od onoga kakav takvo pjevanje zahtijeva. Čuo sam jednom na radiju Marija Lanzu kako pjeva svojim prekrasnim glasom i pokušao sam ga oponašati. Uspio sam dvije-tri fraze otpjevati kao on, otvorenim opernim glasom, ali tako nisam mogao pjevati s prijateljima jer se nije očekivalo da se tenorski glas ističe od drugih. Tek kada sam počeo pjevati u Filharmonijskom zboru u Ljubljani počelo je i ozbiljnije bavljenje pjevanjem. No, tamo sam dospio tek nakon što sam se ozljedio i nisam mogao nastaviti studij DIF-a koji sam u međuvremenu upisao. Na audiciju me odveo Franci Čufar, a audicija je zapravo bio pokus muškoga zbora kojeg je vodio Uroš Lajovic. Nakon pokusa na kojemu smo pjevali Gallusov Ecce guomodo morituri iustus, Lajovic je rekao: »Bravo, dečko, primljen si kao prvi tenor.« Tu sam pjevao godinu dana, a onda me pronašao oktet Gallus, gdje sam bio šest godina. To je bilo razdoblje pravoga profesionalnog rada, svaki dan imali smo pokuse, dva ili tri koncerta tjedno. Bili smo jako povezani, godišnje smo, uz mjesec odmora, zajedno provodili gotovo tristo dana. Oktet je vodio Milivoj Šurbek, a repertoar je obuhvaćao stare majstore, Palestrinu, di Lassa, Gallusa, dakako, narodne slovenske pjesme i napjeve, ali i mnogo djela suvremenih slovenskih skladatelja. U tome smo recimo bili mnogo profesionalniji od Slovenskog okteta, koji je bio popularniji.

Tenor velike budućnosti

Nakon što ste otišli iz okteta Gallus godinu dana proveli ste u Ljubljanskoj operi.

— Prijateljima iz okteta teško je palo što ih napuštam, ali morao sam. Nakon sezone u Ljubljani sam, mislim, napravio najpametniju stvar u životu — iz relativno velikog ansambla Ljubljanske opere otišao sam u Maribor. Tamo sam odmah dobio i velike i male uloge, radio sam s gospodinom Hubadom, Švarom, i mnogo sam naučio. U tih pet godina u Mariboru paralelno sam studirao u Ljubljani kod prof. Otte-Klasinc, dva dana tjedno imao sam dozvolu otići u Ljubljanu, a druge dane u Mariboru sam išao na privatne satove kod prof. Otte-Klasinc. Potom su uslijedila prva natjecanja u Italiji i Austriji i prvi kontakti s njemačkim agentima. A tada je došla prva serija Trubadura, Zagreb, Sarajevo, Zemun. Jagoda Martinčević tada je napisala: »To je tenor velike budućnosti«, i te me riječi prate poput čarolije. Mnogo sam pjevao u Hrvatskoj, a pjevam i dalje. Ne znam tko je to bio, ali napisao je vrlo zgodnu šalu: »Kada bi Janša (koji je tada bio ministar obrane) stavio Janeza u uniformu, mi u Hrvatskoj bi mogli zatvoriti svoje operne kuće«. Svakako želim tu spomenuti Zlatka Foglara, koji je već u to doba vjerovao u moje sposobnosti, a tada sam sve više počeo pjevati i vani, po manjim opernim kućama (Bratislava, Prag, Karlsruhe, Regensburg, Mannheim...), a potom je došla ponuda za audiciju u Državnu operu u Beču. Pomislio sam, pa što ću ja tamo, jer kad dobijete angažman u Beču, morate pjevati sve. A to znači uglavnom manje uloge jer se za sve glavne uloge zovu gosti — veliki, poznati pjevači. Prvi put sam poziv za audiciju otkazao, a drugi put sam otišao, otpjevao strettu iz Trubadura i gospodin Holländer, koji je slušao u gledalištu, pozvao me i kaže: »Pa, vi ste, Lotriču, vjerojatno onaj tenor koji je u Salzburgu pjevao seriju od trideset Carmen, kada je direktor bio Lutz Hochstrate.« Holländer je bio na jednoj od tih trideset Carmen i već sam mu se tada svidio, što je pomoglo da prođem na bečkoj audiciji. Inače, u Salzburgu sam 1994. osam predstava Cavaleria rusticana pjevao pod ravnanjem Lirisa Voltolinija u Velikoj festivalskoj dvorani. Nakon što sam položio audiciju u Beču ponudili su mi da pjevam oko 25 manjih uloga, i tada sam Holländeru otvoreno rekao: »Vi znate slovenske pjevače, M. Lipovšek, Gostiča, Dermotu... Dajte mi priliku da se na bečkoj sceni pokažem s velikom ulogom, glavnom, pa onda sudite jesam li za male uloge ili sam možda ipak sposoban za nešto više.« Uspjeli smo se oko toga dogovoriti i bilo je predviđeno da za godinu dana nastupim u ulozi Bakhusa (Arijadna iz Naxosa), no u lipnju 1996. Atlantov je otkazao jednu seriju predstava Pagliacia, tenore su tražili posvuda i onda su se sjetili mene. Ja sam to otpjevao i postigao golem uspjeh. I kod publike i kod kritičara, vjerujem i zato jer sam bio nov, nepoznat do tada. Kratko potom spasio sam Turandot, Trubadura, La Boheme, i tako je počelo. Danas već četvrtu sezonu pjevam dvanaest različitih uloga u Beču, po dvadeset planiranih predstava godišnje, a najmanje deset još spasim zamjenama. U međuvremenu nastupam u Njemačkoj operi u Berlinu, u Hamburgu, Münchenu, Zürichu, Frankfurtu, Parizu.

Cirkus u Scali

Nedavni nastup u Scali nije dobio dobre kritike?

— Cijela ta premijera Trubadura bila je velika nesreća. Maestro Muti želio je izbjeći cirkus, kako je sam rekao, a cirkus je upravo ono što je nastalo. Stvar je u tome da u Italiji danas baš i nema tenora koji bi mogli otpjevati sve tradicionalne kadence i strettu sa dvije strofe u C-duru. Salvatore Licitra to ne može, ja se to usuđujem reći. Nemaju podjelu za klasičnog Trubadura i traže izlaz. To što je Muti napravio više sliči Mozartu no Verdiju. Sopranistica je glas za Mozarta, Nucci nije dramski bariton, a bio je najbolji, mezzosopransku ulogu dali su Violeti Urmani koja prelazi u soprane. U meni su imali tenora koji ulogu može otpjevati kao što je Verdi napisao i sve što nije zapisao u partituri, ali što je dopuštao, i to se u tradiciji izvodilo. Tako, da sam kao drugi u podjeli smio na svojoj jedinoj predstavi otpjevati samo ono što sam mogao... Ali, ja nažalost nisam Talijan, jer da jesam, upotrijebili bi me bolje. Publika je premijernoj podjeli vikala: Maestro, gdje je tradicija?, Tko je ovaj cretino? a Muti je uzvraćao: Nećemo raditi cirkus, no, cirkus se dogodio. Giuseppe Sinopoli ponudio mi je da uskoro u Scali s njim pjevam Turandot, i vjerujem da će to biti posve drukčije.

Recite nam o suradnji s maestrom Sinopolijem?

— To je počelo prošle jeseni kada sam u Japanu pjevao tri predstave Arijadne iz Naxosa. Uloga Bakusa mi doista leži, to je petnaest minuta vrlo zahtjevne glazbe, i mnogi posebno hvale moju interpretaciju. Sinopoli mi je odmah ponudio angažman u Scali, a u Dresdenu ćemo za nekoliko godina napraviti seriju talijanskih i njemačkih opera, od Straussa sve do Wagnera. Već 2002. na Festivalu u Salzburgu surađivat ćemo na Strausovoj Di Liebe der Danae. A ja već počinjem studirati Wagnera. No, ne bih još govorio o kojoj je operi riječ.

Zna se da posebno cijenite Eru s onoga svijeta te kako biste željeli da se Ero opet snimi.

— Na projektu novog diskografskog izdanja te opere radi se već nekoliko godina, ali stalno nešto koči ostvarenje. Ili nema novca, ili stiže nova tehnička oprema, ne možemo uskladiti termine, ili se ne može napraviti podjela. Mislim da je šteta da stvari tako idu jer Eru smatram jednom od najboljih opera uopće, a postojeće snimke stare su i više od trideset godina.

Kakvom vam se čini situacija u zagrebačkoj Operi u odnosu na način rada u svijetu?

— U Zagrebu ljudi znaju da ja dosta brzo radim. Opere koje su ovdje na repertoaru pjevam drugdje, u drukčijim režijama i s drugim dirigentima i dolazim spreman. No, kao svatko i ja moram ponavljati, probati, ali s nekoliko pokusa sve uspijevam napraviti, a da potrebna razina kvalitete bude zadovoljena. No, u Zagrebu danas ima mladih ljudi kojima bi trebalo dati šansu.

Predstava Traviate koja je nedavno premijerno izvedena u Zagrebu s isključivo mladim ljudima dobila je vrlo loše kritike.

— Da, znam. Čuo sam mnogo toga, ali ne znam što se sve točno događalo. Bio je tu Šutej, on je odustao jer nije mogao dobiti idealnu podjelu, koliko znam. Mislim da svakako treba više novca, fleksibilnosti, ali i da treba više, daleko više planirati unaprijed, dvije pa i tri godine, kako bi se mladi mogli doista pripremiti. I tada se stvara konkurencija dobrih pjevača koji tako mogu postati samo još bolji, a time i predstave.

Što biste poručili mladim pjevačima?

— Pjevajte što više i gdje god stignete. Pazite da se ne preforsirate, iako se i iz toga može mnogo naučiti. Ja sam neke stvari možda i riskirao, ali sam iz toga profitirao. Najveći rizik u koji možete ući jest da ništa ne riskirate.

Jeste li ikada pomislili — pjevanje nije za mene?

— Bilo mi je možda petnaest godina kad mi je na nastupu gdje sam trebao otpjevati partizansku pjesmu na proslavi u školi pukao glas. To je bilo jednostavno strašno, ja sam se izvukao, otpjevao sve tercu niže, ali zbog toga sam gotovo odustao od pjevanja. Nisam mogao ni pomisliti na pozornicu, karijeru, bilo što slično. Ali, znate kako se kaže: Zarečenog kruha najviše se pojede (Ono što nikako ne želite, to bude.) Janez Lotrič u Zagrebu opet nastupa 7. travnja u Aidi, na koju će publika, kao i uvijek kad on gostuje, nahrupiti da bi uživala u stvarno lijepim i posebnim Lotričevim interpretacijama.

Razgovarala Dodi Komanov