Moskovska čarolija

Muziciranje Moskovskih solista najvišeg je ranga, a na publiku koja je poput zagrebačke, naviknuta na razinu izvođenja znatno ispod kriterija kojima se rukovodi Bashmet sa svojim ansamblom, to muziciranje djeluje poput čarolije

Koncertni život Zagreba u protekla su dva tjedna obilježila gostovanja inozemnih komornih ansambala i nastupi domaćih simfonijskih orkestara. Dakako, u sveopćem se programskom šarenilu mogla naći i pokoja solistička ili komorna večer, no ono što će se pamtiti (po dobru ili zlu) pripada upravo krugu spomenutih koncerata. Popriličan interes javnosti izazvao je projekt posvećen skladateljici Dori Pejačević što ga vodi Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb u suradnji s još nekoliko domaćih i inozemnih kulturnih institucija, kao što su: Universität für Musik und darstellende Kunst iz Beča, Austrijski kulturni institut, Hrvatski glazbeni zavod, Zavičajni muzej Našice (da budu spomenute samo najvažnije). Kako je proklamirano, cilj je projekta »međunarodna afirmacija djela Dore Pejačević, objavljivanje i distribuiranje njezinih djela u notnim izdanjima i na nosačima zvuka, kao i organiziranje priredbi s njezinim skladbama«. Taj je projekt odnedavno umrežen i u novi projekt, naslovljen A B C što je, kažu, izvedenica početnih slova imena zemalja Austrije, Brazila i Hrvatske (Croatia), ali i simbolički pokazatelj da je »akcija promoviranja nedovoljno poznate glazbe tek na početku« i da je potrebno »još mnogo rada da bi se stiglo do zadnjeg slova abecede«. Promoviranje glazbe Dore Pejačević svakako je hvalevrijedan potez, ma o kojoj akciji bila riječ, tek malo čudi da je MIC iznenadno zanimanje za podupiranje izdavanja i izvođenja glazbe te naše skladateljice pokazao u trenutku vlastitog umreženja u širi okvir inozemnih sponzorskih i donatorskih interesa. Što se opusa Dore Pejačević tiče, on je — u ranijem podužem razdoblju ostavši na marginama interesa spomenutog MIC-a i bez traga, na horizontu njegove brige za nacionalnu glazbenu kulturu — životario kroz individualne napore hrvatskih umjetnika (Pavice Gvozdić, Ide Gamulin, Zagrebačkog kvarteta, Veljka Glodića i inih hrvatskih glazbenika), koji su pojedina skladateljičina djela izvodili i propagirali ne samo u Hrvatskoj nego i u inozemstvu. Dobiva se dojam da su oni iz projekta zapravo isključeni, ili barem da je važnost njihova umjetničkog doprinosa afirmaciji djela Dore Pejačević elegantno prešućena. Razlozi za to idu u krug onih mehanizama dugogodišnjega monopolističkog ustroja organizacije našeg glazbenog života koji bi se ipak konačno trebali početi mijenjati. U iščekivanju tih promjena, tako lijepo zacrtanih i nedavno promoviranih u nacrtu strategije kulturnoga razvoja Hrvatske u 21. stoljeću, valja se stalno suočavati sa stanjem u kojem se te promjene još ne osjećaju. Moguće je tu naići i na pokoji dobri rezultat kakvim se može osnažiti i koncert održan u sklopu projekta ABC, naslovljen Dora i momci iz Brazila. Tu Dora, dakako, nije naša predstavnica na Eurosongu, nego istoimena hrvatska skladateljica pl. Pejačević, a momci iz Brazila nisu jedan od filmova Jeana Paula Belmoda, nego članovi brazilskoga gudačkog kvarteta Amazonia, ozbiljni, kvalitetni muzičari, koji su na spomenutom koncertu održanom 26. ožujka u Preporodnoj dvorani, izvodili skladbe Dore Pejačević, Alberta Nepomucena i Alexandra Levyja.

Dora i MIC

Nestašni naslov koncerta, uzorak (valjda) inovativnog marketinškog pristupa voditelja MIC-a, Ivana Živanovića, nije polučio osobit dojam na potencijalne posjetitelje, jer Preporodna dvorana, sa svojih dvjestotinjak mjesta nije bila do kraja popunjena. Na koncertu je još nastupila austrijska pijanistica Anika Vavic, u jednoj, mora se priznati, pasionantnoj, premda ne i do kraja besprijekornoj izvedbi Sonate Pejačevićeve za violinu i klavir u D-duru, op. 26. Violinsku dionicu svirao je izvrsni Claudio Cruz, prva violina gudačkoga kvarteta Amazonia, ansambla kojem dugujemo odlične izvedbe u nas nepoznate, vrlo uzbudljive glazbe Alberta Nepomucena (Gudački kvartet u d-molu), gudačkog kvarteta u A-duru Alexandra Levyja te na kraju Glasovirskoga kvinteta u h-molu, op. 40, Dore Pejačević, ponovno uz suradnju Anike Vavic. Taj kvintet usput rečeno, već nekoliko godina svira (i to odlično!) Zagrebački kvartet s pijanisticom Idom Gamulin, živa snimka jedne njihove izvedbe tog djela ušla je i u program BBC-a, no ako rezultati nemaju veze s MIC-om, onda se MIC pravi da rezultata nema! Pitanje koje si znatiželjni i odmaknuti promatrač ove situacije s »projektom Dora + ABC« može postaviti glasi: Promovira li to MIC Doru, ili Dora promovira MIC?

Dojmljivi Puccini i Verdi

Dan kasnije velika dvorana Lisinski za pretplatnike je ciklusa Svijet glazbe ugostila Simfonijski orkestar HRT-a, Zbor I. G. Kovačić, Zbor Palma Bazilike Srca Isusova u Zagrebu, pod ravnanjem Saše Britvića. Na programu su bile duhovne skladbe dvojice velikana talijanske opere, Messa da gloria Giacoma Puccinija, te Quattro pezzi sacri Giuseppea Verdija. Rana Puccinijeva misa, pisana u čistoj belkantističkoj maniri (skladatelj je dijelove pojedinih stavaka kasnije spretno ukomponirao u neka svoja operna djela), dosta je kasno zaživjela na koncertnom podiju, usprkos tome što je lijep primjer Puccinijeva melodijskog genija. O tome svjedoče mnogi melodijski nadahnuti dijelovi pojedinih stavaka. Kao solisti nastupili su tenor Hrid Matić, snažna, nosiva, ali dosta forsirana glasa i bariton Vitomir Marof, koji je i ovdje osvajao ljepotom plemenitog timbra svog glasa i muzikalno ispjevanom legato frazom. Zbor Ivan Goran Kovačić, kojem se u uzvedbi Verdijeve Četiri duhovne skladbe pridružio i Zbor Palma, zvučao je kompaktnije u Puccinijevoj misi. Golem zborski aparat, čija je snaga zvučne mase do punog izražaja došla u veličanstvenom Te Deumu, četvrtom dijelu Verdijeva spomenutog sakralnog ciklusa, nije se u svim situacijama pokazao homogenim. Saši Britviću, neusporedivo najmuzikalnijem predstavniku naše mlađe dirigentske generacije, uzmanjkalo je ipak onog unutrašnjeg, nepokolebljivog htijenja da stvari čvrsto drži pod kontrolom. To je davalo mjestimice nejasne obrise njegovoj interpretaciji, koja se doimala poput prikaza pejzaža u pozadini kakve renesansne slike: ne bez ljepote, ali u sfumatu, omekšanih linija. Bio je to ipak dojmljiv koncert, čija je osnovna vrijednost počivala na programskoj koncepciji, odnosno izvedbi djela što se u nas dosta rijetko mogu čuti na koncertnom podiju.

Od nastupa komornih ansambala veliku su pozornost privukli Baltički virtuozi s Pavelom Bermanom u izvedbi 24 Paganinijeva capriccia za violinu solo, što ih je za violinu i gudače obradio suvremeni litavski skladatelj Gedrius Kuprevičius. No, orkestar tu nije došao osobito do izražaja (barem ne u ovakvoj koncepciji namjerno naglašena kontrasta između vrlo eksponirana solista i utišana ansambla), a fini guslački senzibilitet Pavela Bermana svakako je zaslužio bolju mogućnost prezentacije, od one koju mu dopušta izvođenje jednog paradnog djela, istini za volju velikog virtuoznog stila, no u kojem, nažalost, ima jako malo muzike.

Najviša razina

U tom se pogledu izbirljivijim pokazao violinist Yuri Bashmet, koji je nekoliko dana prije pohodio Zagreb sa svojim Moskovskim solistima. Nekadašnji čuveni moskovski komorni ansambl prije nekoliko je godina obnovljen upravo pod Bashmetovim vodstvom, i to na najvišoj razini tehničke perfektuiranosti i odnjegovana zajedništva muziciranja. Sve u tom ansamblu, usmjerenom snažnim impulsima Bashmetove čudesne kreativne energije, djeluje dorečeno i iscizelirano do najsitnijega detalja. Svirka je transparentna, dah ujednačen, a svaka fraza u plastičnosti gotovo opipljiva. Muziciranje Moskovskih solista najvišeg je ranga, a na publiku koja je poput zagrebačke, naviknuta na razinu izvođenja znatno ispod kriterija kojima se rukovodi Bashmet sa svojim ansamblom, to muziciranje djeluje poput čarolije. Rijetko se može čuti komorni ansambl koji glazbu tumači profinjenošću kakvom su Moskovski solisti pod Bashmetovim ravnanjem interpretirali Četrnaesti gudački kvartet Franza Schuberta. Pa ako išta valja posebno izdvojiti u zagrebačkoj koncertnoj ponudi za protekla dva tjedna, onda su to Moskovski solisti i Yuri Bashmet!