Mlada, crna i lijepa

Zadie Smith, White Teeth, Hamish Hamilton, 2000.

Kći Jamajkanke i Britanca, sada tek 25-godišnja Zadie Smith, u stankama između završnih ispita na Cambridgeu uspjela je napisati roman koji je mjesecima na popisu britanskih bestselera, nagrađen je nagradama Guardian i Whitbread, a kritičari ga već nazivaju novim, ali lakšim Salmanom Rushdiejem.

Ipak, roman Zadie Smith White Teeth, koji je od objavljivanja privukao nevjerojatnu medijsku pozornost, dobio bi je i da autorica nije mlada, crna i prelijepa. Priča o dvije obitelji i tri generacije prelazi vremenske, prostorne i rasne granice, a Zadie Smith pokazuje koliko je teško i istodobno lako ispričati priču. A priča je zaista epska.

Multietničko blagostanje?!

Archibald Jones 1. siječnja 1975, upravo izašavši iz katastrofalnog braka, pokušava izvršiti samoubojstvo ispušnim plinom u svom automobilu. Kad ga spašava vlasnik halal mesnice, za Archieja to znači da mu je život jasno i glasno rekao da. Za mesara to znači da mu je Archiejev auto blokirao prilaz. Archie, čija se karijera sastoji od smišljanja metoda savijanja papira, po svemu je predvidljiv, sve dok ne oženi trideset godina mlađu bezubu Jamajkanku Claru, koja u vjenčanju vidi spas iz gušeće obitelji Jehovinih svjedoka. Archiejev prijatelj i ratni drug je Samad Iqbal (u Archiejevu izgovoru »Ick-Ball), jednoruki bangladeški prekvalificirani konobar, koji u zbrci multietničkoga sjevernog Londona po svaku cijenu želi zadržati identitet, fiksirajući se na istraživanje poluslavnog pretka, čiji je prinos indijskoj povijesti zabilježilo tek opskurno djelce nekog oksfordskog akademičara. Samad, u doživotnom užasu od vlastitog nestanka, jednostavno zna da će se njegovi sinovi, blizanci Millat i Magid, »oženiti nekim po imenu Sheila« i prerano ga strpati na groblje.

Jonesovi i Iqbalovi žive u multietničkom blagostanju sve dok njihova djeca ne otvore neka ozbiljna pitanja kulturne različitosti. Magid, koji je bio poslan u Bangladeš da bi postao dobar musliman, na užas vlastitog oca vraća se kao ateist i anglofil, dok Millat u Londonu u zbrkanosti vlastitih fascinacija idole traži u gangsterskim filmovima i tamnijim stranama vjerskoga fundamentalizma.

Ono što roditeljska generacija useljenika osjeća kao nedorečenosti u vlastitoj egzistenciji, tek druga generacija, rođena u Britaniji, uspijeva formulirati kao goruća pitanja identiteta, povijesti, nestanka. Jonesovi i Iqbalovi nevjerojatan su par obitelji, ali njihove isprepletene sudbine destiliraju povijest Britanskog Carstva. Na kraju krajeva, u iskonstruiranu klimaksu, koji je ujedno najslabija točka knjige, likovi, na ovaj ili onaj način opterećeni prošlošću, shvaćaju opaku laž — »the wicked lie, that the past is always tense and the future, perfect«.

Step by step

Roman epskih razmjera bavi se temama poput genetike, rase, spola, povijesti, pa ipak, to čini s nevjerojatnom lakoćom. Priča ima energiju, ritam, humor i zaokružene likove, a nema sve poznate slabosti debitantskih radova. Zadie Smith ne prepušta se introspekciji, nego jednostavno priča priču, vođenu savršeno skinutim dijalogom, motorom komike romana. Radnja skače s Jamajke i Bangladeša na Jehovine svjedoke, radikalne muslimane i radikalne zaštitare životinja, posvađane bijele Engleze i posvađane ne-bijele Engleze, izgubljenost druge i treće generacije useljenika, koji se bore s nasljedstvom prošlosti, problemima sadašnjosti, ali i sasvim normalnim užasima puberteta. Između svega toga Zadie Smith balansira tragiku, komiku i mudrost.

Jedna od rijetkih loših kritika koju je roman dobio usporedila ga je sa Shirley Temple i nazvala »književnim ekvivalentom hiperaktivne desetogodišnjakinje koja pleše step«. Kritiku je napisala sama Zadie Smith.

Iva Krtalić-Muiesan