Mainstream godišnjak

»Kazalište«, broj 3-4, 2000, izdavač AGM, gl. urednik Sanja Nikčević

U rasponu koji stručna, manje stručna ili onaj mali dio obične javnosti zainteresiran za kazališnu periodiku doživljava u vrlo isključivim, gotovo binarnim kategorijama, i to naravno s obzirom na vlastitu pripadnost, samoproglašenjem se u središte postavilo »Kazalište«. Časopis »Kazalište« izdanje AGM-a, čiji je dvobroj 3-4 nedavno predstavljen, već je i samim nazivom — mainstream, dakle srednja struja između arhaičnog »Glumišta« i programske »Frakcije«. No, koliko takvo samoodređenje, pa i zaposjedanje središnje pozicije ima konkretne potpore u opsežnom dvobroju?

Ritam izlaženja »Kazališta« od tri do četiri broja godišnje, najavljen na predstavljanju prvoga dvobroja u ožujku 2000, nije poštovan pa se časopis pretvorio u godišnjak. Time je i njegova odgovornost veća, a aktualnost upitnija.

Uvodna anketa »Kazališta« postavlja pitanja: »Treba li nam festival hrvatske drame?« i »Kakav bi taj festival trebao biti?«. Uz redakcijsku ogradu zbog, po njihovu sudu, malobrojnosti odgovora, na pitanja je odgovorila, uz manje ili više relevantne kazalištarce, i glavna urednica »Kazališta« Sanja Nikčević. Već iz tih prvih nekoliko stranica može se o »Kazalištu« zaključiti da velik broj ljudi koji žive za kazalište ili od njega u Hrvatskoj ovaj časopis ne uzimaju ozbiljno i da je, s druge strane, »Kazalište« toliko politički korektno da ne nudi redakcijski komentar ili stajalište o pitanju koje postavlja u anketi, ali zato anketira vlastitu urednicu. Nakon takve ankete koja neće pomoći nikomu, a posebno ne festivalu hrvatske drame onakvu kakva imamo ili onakva kakav bismo željeli/trebali imati, slijedi još jedna — o vjernosti dramskom tekstu.

Hrvatska scena — premijere naslov je rubrike u kojoj očima i tastaturom suradnika na predstavi s jedne i neovisnog teatrologa s druge strane, »Kazalište« predstavlja vlastiti, vrlo problematičan i neobjašnjen, izbor nekoliko predstava postavljenih u proteklom razdoblju. Na meniju su se ovaj put našle Zima jednog lava, Alaska Jack, Velika Tilda, Dundo Maroje i Život je san.

Nakon portreta zaista nepoznatoga Pere Kvrgića, onog zaista nečitljiva Ivane Boban slijedi zaista neprimjereno velik portret Jasne Palić-Picukarić. Rubrika Kako nas vide drugi... iz razumljivih je razloga posvećena sudionicima međunarodnog foruma Kazališna kritika u novom tisućljeću (organizatori su u uredništvu časopisa), i njihovu viđenju onoga što su od hrvatskog kazališta vidjeli za vrijeme spomenutog foruma.

Vredniji dio »Kazališta« svakako je nekoliko tekstova domaćih (Dubravka Vrgoč) i inozemnih (William D. King, Rudiger Schaper) teatrologa o stanju ili predstavama koje obilježavaju scene Sjedinjenih Država i Njemačke. U taj dio ulaze i prijevodi Žurowskog i Brooka, kao i malo predugi, ali zanimljivi dnevnički zapisi Neve Rošić.

Časopis kakav je »Kazalište« ne može bez sjećanja na preminule sudruge ili osobnosti veće od života, pa se u ovom broju redakcija oprašta od Ene Begović, Krunoslava Valentića i Marina Carića (člana redakcije), a portretom velikana predstavlja Kostu Spaića. Neizbježno je pitanje zašto se u jednoj od te dvije, često i nerazdružive, tematske cjeline nisu našli Fabijan Šovagović i Ranko Marinković. Broj možda i jest bio zaključen u prosincu, ali je tiskan nedugo prije predstavljanja, pa bi čak i u vrijeme inkunabula bilo moguće neke tekstove izbaciti ili skratiti i tako naći mjesta za spomenute nekrologe. Oba imena ulaze, naime, u onu nerazdruživu kategoriju.

Za kraj je ostavljena poslastica. Časopis usmjeren ponajprije na nacionalno kazalište i dramu predstavlja velške (Lucy Gough, Prelazeći sprud, Edward Thomas, Kuća od Amerike) i poljske (Janusz Glowacki, Četvrta sestra) dramske tekstove. Ipak ostaje pitanje nisu li oni primjereniji materijal za neko drugo izdanje, a slično vrijedi i za mnoge druge priloge novoga dvobroja časopisa »Kazalište«.

Igor Ružić