Licencije i dotacije

Prije nešto više od godine i pol Hrvatsko je društvo skladatelja pravno ne baš posve utemeljenim, gotovo bi se moglo reći pučističkim, potezom, uz pomoć dvojice renegata članova Predsjedništva Jazz-kluba Zagreb respektabilnih godina, tu grupu jazz-stručnjaka — profesionalaca i entuzijasta jednostavno raspustilo, stavivši istodobno izvan snage i sve službene spise tog kluba. Dokinuvši na taj način desetogodišnje uspješno djelovanje tog svog ogranka, koji nota bene nisu ni osnovali, ljudi iz HDS-a potaknuli su po onoj narodnoj svako zlo za jedno dobro veći broj bivših članova Predsjedništva kluba, nekoliko drugih za jazz zainteresiranih stručnjaka, glazbenika i ljubitelja te glazbe, na ideju o osnutku nove stručne udruge, ovaj put na razini cijele Republike Hrvatske. Osnovana je tako udruga Hrvatski jazz-klub koju je Ministarstvo pravosuđa, lokalne uprave i samouprave potvrdilo i registriralo 3. svibnja prošle godine. Ta se u ovom trenutku jedina samostalna republička strukovna organizacija u nas našla iz više razloga zainteresiranom za vlastitu strategiju razvoja i promicanje jazza, ne osvrćući se na neke nekorektne poteze bivših suradnika u HDS-u. U takvim se okolnostima Hrvatski jazz-klub priključio nedavno i Koordinaciji udruga različitih umjetničkih usmjerenja, koje sve očigledno muče problemi financija. U tom je kontekstu, uz istina male poteškoće, i službeno akreditirani predstavnik Hrvatskog jazz-kluba bio nazočan medijski dobro praćenim i pokrivenim skupu u Trakošćanu, održanu pod naslovom Hrvatska u 21. stoljeću — strategija kulturnog razvitka s pitanjem gdje su u tom sklopu jazz i njegovi problemi?

Jazz kao dio glazbene kulture

Jazz naime kao integralni dio našega glazbenog života, pa tako i naše glazbene kulture uopće, zauzima, čini se još marginalni i nerijetko krivo valoriziran pristup u razmišljanjima onih koji drže kasu. Budući da se Hrvatski jazz-klub kao relativno nov subjekt našao prvi put u krugu natjecanja za dio gradskog i republičkog financijskog kolača, nije pri raspodjeli gradskog budžeta za kulturu našao na razumijevanje, ne dobivši ni u kulturnoj komunikaciji uobičajenu odbijenicu, ako ne i bilo kakvo objašnjenje. Tako za rezultate te financijske razdiobe saznajemo, istina, ne baš precizne podatke iz dnevnog ili službenog tiska. I druge su udruge u kulturi baš u Trakošćanu odgovore na ta i mnoga druga pitanja potražile baš na tom skupu, i ne začuđuje da su baš u trakošćanskom dvorcu iznosile svoje temeljne probleme. Hrvatski jazz-klub imao je dosta razloga da im se u tome priključi, pogotovo kad se prisjetim dvaju izravnih susreta s aktualnim ministrom kulture RH. U prvom održanom u prostorima Hrvatskog novinarskog društva na samom početku njegova mandata oduševio me idejom o formiranju vijeća za rješavanje problema u pojedinim segmentima kulture pa tako i u onome za glazbu, u kojem bi i jazz morao naći svoje mjesto. No prvobitno zadovoljstvo tom idejom prometnulo se u meni najprije u sumnju, a potom i u određena strahovanja i razmišljanja o tome tko bi sve mogao sjesti u Vijeće za glazbu i na kakav će način ta skupina ljudi tretirati jazz, taj glazbeni fenomen 20. stoljeća. Jesu li ti ljudi uopće skloni jazzu, jesu li primjerice upoznati s tokijskom deklaracijom UNESCO-a o tretmanu jazza u kontekstu ozbiljne glazbe, znaju li nešto o odlukama EBU-a (European Broadcasting Union) o statusu jazza u elektronskim medijima, ili su iz nekih drugih razloga spremni čak financijski i opstruirati djelovanje Hrvatskog jazz-kluba?

Tko izdaje licencije

U drugom razgovoru u četiri oka ministar mi je objasnio da će manifestacije jazza, napose one međunarodnog značenja, moći organizirati samo oni koji za to dobiju licenciju. Koju, kakvu i tko u nas izdaje takve licencije ili ih odobrava? Odmah mi je postalo jasno da između riječi licencija i dotacija valja staviti znak jednakosti, što znači da će primjerice međunarodni festival jazza moći organizirati samo onaj koji za to dobije novac. Hrvatski jazz-klub trebao bi s obzirom na svoj položaj, brojno članstvo i prije svega stručne kvalifikacije, kao Udruga na državnoj razini prvi dobiti takvu licenciju. No o tome u Trakošćanu nije bilo govora. Prema sadržaju knjige koju smo prije skupa dobili, Trakošćan možda i nije bio pravo mjesto za rješavanje problema takve naravi, pa su stoga jamačno mnogi tamo ostali bez pravog odgovora i skup napustili s osjećajem izostanka konkretnih zaključaka. Bilo je nakon tog ne baš jeftinog skupa i mišljenja pojedinih sudionika kako bi manjim dijelom troškova te organizacije mnoge Udruge, pa tako i Hrvatski jazz-klub znatno lakše disale i djelovale. Ovako preostaje nam ufanje u ostvarenje, u Trakošćanu toliko spominjanih, bijelih kvadrata, koji bi u budućnosti trebali razriješiti barem temeljne financijske nedaće mnogih u kulturi ove zemlje, pa tako i Hrvatskoga jazz-kluba, te tako pridonijeti oživljavanju i »krepanog jazz-feniksa koji pokazuje znake života«. Samo da džezisti iz Hrvatskoga jazz-kluba u očekivanju tih čuvenih bijelih kvadrata i sami ne pobijele.