Kultura i komercijala

Kultura i komercijala

Najbitnije za državu, dakle Ministarstvo kulture jest na bilo koji način koji zakon pruža, kulturno-povijesne diskografske uradke financirati i objavljivati u malim, školskim nakladama, te za veliku tržišnu diskografiju osigurati tržište bez pirata

Cilj: osigurati trajne uvjete za kvalitetnu glazbenu i glazbeno-scensku djelatnost, posebno domaće produkcije, te potaknuti brži i snažniji razvoj domaće diskografske industrije. Sama po sebi, ova rečenica, došla iz Ministarstva kulture, može se dočekati s veseljem. Problemi nastaju poslije, s pitanjem kako ili još bolje s kojim znanjem i sredstvima. U svijetu u kojem je igra brojki omogućila objavljivanje samofinanciranjem, razmišljanja o sudjelovanju države sasvim su drukčija i cilj im je ponajprije zaštita domaće glazbe, predstavljanje novih glazbenika, autora i izvođača, neovisno o vrsti glazbe i reguliranje propisa uz medije koji po zakonu pretplatom i imaju funkciju zaštite domaće kvalitete. Ustvrdivši kako je situacija loša, krenulo se s točnom procjenom. Želja za boljom budućnošću točno je usmjerena prema decentralizaciji koncertnoga života u manjim sredinama. Financijska pomoć trebala bi ići i klupskim programima, ne nužno prostorima kao nekad, u kojima bi mladi slušatelji, ujedno budući ili sadašnji diskografski potrošači, mogli vidjeti i nešto drugo od glazbe u birtijama, birtijaške glazbe u kasnonoćnim klubovima ili pogrešne projekcije osnovnih mjerila vrijednosti i kvalitete. Nekad Jabuka i Kulušić, a danas? Ministarstvo pogrešno misli da tvornica za fonografsku proizvodnju može pomoći diskografiji. Ne. Postojeće u Austriji, pa i Sloveniji, mogu jeftinije jer tu ionako nema velike zarade bez milijunskih naklada, a licence se više ne kupuju kao prava pa ih tiskate... Najbitnije za državu, dakle Ministarstvo kulture jest na bilo koji način koji zakon pruža, kulturno-povijesne diskografske uradke financirati i objavljivati u malim, školskim nakladama, te za veliku tržišnu diskografiju osigurati tržište bez pirata. Kada se već spominje Croatia Records, držim da vlasnik mora biti domaći, strateški, s ciljem pozitivnog poslovanja u dugoročnoj projekciji djelovanja na komercijalni način koji uključuje i kulturu, obrazovanje i bilježenje povijesti kao jedan dio aktivnosti uz redovito tržišno bojovanje šlagerima što plaću znače. Ovdje Ministarstvo može iznači načina za objavljivanje novih, starih, edukativnih programa, posebice na medijima budućnosti: CD-romu, DVD-u, sajtovima. Što će klincima računala u školama ako nemaju softver? Zar ćemo zauvijek sve knjigama? Ili ipak možda netko domisli tehnologiju sadašnjosti u edukaciji koja učenike čeka riječima, ali i slikom i zvukom i to, vjerovali ili ne, jeftinije od tiskovina i što je još bolje, nije zgužvana i neupotrebljiva sljedeće godine. A otkud materijal? Jeste li ikad pomislili što sve imaju videoarhive Croatia Recordsa i HRT-a? Uz to, još nešto, reklamiranje glazbene umjetnosti svima mora biti poslovna olakšica. Dakle, edukacija, nove tehnologije, bez pirata i poreza! Teško? Nije lako, ali nije nemoguće.

Aleksandar Kostadinov