Himnodija u sintezi

Hrvojka Mihanović-Salopek, Hrvatska crkvena himnodija 19. stoljeća, Alfa, Zagreb, 2000.

Ne može se nikako reći da se brojni i zaslužni znanstvenici raznih struka dosada nisu bavili hrvatskom himnodijom. Ali, ova je autorica prva ispisala sustavnu i zaokruženu studiju isključivo o toj temi. Nije pritom trebalo tek skupiti iskustva prethodnika i rezultate njihova rada ukoričiti na jednom mjestu nego i, iznad svega, sva istraživanja, i svoja i tuđa, dovesti do sinteze.

Znanstvena obrada podrazumijeva dvije stvari: materijalni objekt ili predmet i formalni objekt ili metodu. Zato je autorica već u uvodu, slijedom definicije iz prve svoje knjige, kratko, ali precizno uobličila definiciju himnodije i ocrtala njezin razvojni tijek. Uz ostalo, napomenula je i da se crkvena himnodija sustavno izostavljala iz književno-znanstvenog istraživanja te prepuštala domeni liturgije. Već time nagovijestila je vraćanje interesa za himnodiju tamo gdje mu je mjesto, dakle u matricu književnoznanstvenih istraživanja. Realizacija himnodijskoga teksta u raznim stilskim formama tijekom 18. i 19. stoljeća, među kojima prepoznajemo barok, rokoko, senčetizam, romantizam, klasicizam i rodoljubni neoromantizam, dobar je indikator književnosnosti ovoga žanra. Pritom, naravno, ne smijemo smetnuti s uma da »po svojim generičkim obilježjima himnodija pripada liturgijskim književnim vrstama«. Oznake liturgičnosti i književnosti ovdje se, očigledno, moraju tretirati ravnopravno.

Ako je riječ o književnoj vrsti, kontinuiranost njezina razvitka nešto je samo po sebi razumljivo, pak stoga odmah na početku studija fiksira utjecaje himnodije 18. stoljeća bez kojih nije moguće razumjeti iduće razdoblje. Tri poticajna kruga relevantna za nastanak tadašnjih pjesmarica jesu narodnousmeni, potom tradicijski, nastao preuzimanjem iz ranijih pjesmarica, zahvaljujući kojemu »su očuvane najdragocjenije najstarije hrvatske srednjovjekovne pjesme« te didaktičko-katekizamski. Sljedeće poglavlje, posvećeno najvažnijim autorima i zbornicima 18. stoljeća, prikazuje, potanko klasificiran, rad Antuna Kanižlića. Opis himnodijskih prinosa Jurja Muliha, čija su djela postala vlasništvom naroda, što je i bila svrha Mulihova misionarstva, dovodi nas u neposrednu svezu s istraživanjem njemačkih znanstvenika iz prve polovice 20. stoljeća i njima ustanovljena pojma potonula kulturnog dobra.

Nezaobilazna Cithara octochorda ovdje je predmet istraživanja autorstva i izvora, uz posebnu pozornost spram marijanskih i pokorničkih pjesama u njoj. U zaključku uvodnome dijelu knjige, ukazujući na mijene i glavne razvojne tijekove, autorica napominje razliku između južnohrvatske himnodije, koja je u 18. stoljeću uglavnom sinkronična, statična i arhaična, i sjevernohrvatske, u kojoj u tom razdoblju možemo pratiti »dijakronijsko stilsko obilježje u skladu s povijesnim promjenama i u doticaju s promjenama književno-povijesne stilske formacije pojedinog razdoblja«.

Šenoa himnodičar

Prikaz himnodije 19. stoljeća započinje kritičkom prosudbom djelovanja Maksimilijana Vrhovca i opisom jozefinskoga utjecaja. Među najvažnijim autorima prijenosa ranijih himna autorica najprije obrađuje književnika Đ uru Arnolda, čiji je rad važna spona između raznih razdoblja himnodijskoga razvoja. Da i veliki August Šenoa participira u himnodijskoj proizvodnji upozorava nas prikaz znamenita književnika kao najvažnijega autora antologije crkvenih popijevki koji je građu klasificirao i podijelio na narodne i umjetničke popijevke te, unatoč pojednostavnjenim kriterijima, postavio kamen temeljac u kritičko-povijesnom vrednovanju hrvatske himnodije. Ne samo Šenoa, nego je, saznajemo, i Ivan Trnski participirao u ovome predmetu, kao autor vrijednih prepjeva latinskih himna.

Tri zasebna zemljopisno-tematska bloka čine pjesmarice gradišćanskih i bačkih Hrvata te marijanske pjesme. Nakon niza, sukladno njihovoj pojedinačnoj važnosti obrađenih i valoriziranih, autora na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće spomenut je i Petar Perica, tvorac neizbježna himničkoga napjeva Do nebesa nek se ori, zaštitnog znaka hrvatskih laičkih katoličkih organizacija. Uz prijevode latinskih himna i prenošenje pučkih popijevki, prikazani su i zbornici glagoljaške baštine, a opisani su i vrednovani i skupljači i istraživači glagoljskih pjesama iz druge polovice 19. stoljeća. Osvrt na cecilijansku reformu autorica započinje radom književnika Vjenceslava Novaka o kome u književnopovijesnim kompendijima, uz uobičajene djelatnosti na polju lijepe književnosti stoji obično da je svirao orgulje, skladao i poučavao glazbenu teoriju i povijest glazbe. Tek ovdje, međutim, postajemo svjesni njegova prinosa na polju crkvene glazbe, u što pripada i njegova vlastita himnodijska zbirka Starohrvatske crkvene popijevke. Uz opis nastanka i razvoja cecilijanskoga pokreta u Njemačkoj te njegova razvoja u Hrvatskoj mnogo prostora posvećeno je, sasma logično, Milanu Paveliću, kao najvažnijemu predstavniku novog shvaćanja i pristupa crkvenoj himnodiji.

Pjesničko-tematska klasifikacija himnodijskih formi kao što su šaljive božićne postbarokne pastorale kao odraz božićnih igara, satirične božićne pjesme kao refleks božićnih igara, božićne uspavanke, trikraljevske pjesme, tužaljke ili korizmeni plačevi, pregovaranja između duše i tijela te spričavanje kao specifičan oblik pogrebnih pjesama dragocjeni su jer se njima ocrtava i jedinstveni prostor-vrijeme hrvatske crkvene himnodije, a time i jedinstvo hrvatske književne kulture, budući da himnodija zadire u niz drugih govornoumjetničkih područja. Uz prikazana glavna stilska obilježja i domete hrvatske himnodije u 19. stoljeću posebno je vrijedan i osvrt na modernu literaturu o stvaranju i obilježjima hrvatske pučke popijevke, kao i finalno usustavljenje razdoblja i oblika stvaralaštva nacionalne himnodije.

Otkrivanje nepoznatoga

Posebna vrijednost ovoga rada jest otkrivanje posve nepoznatih rukopisnih pjesmarica i manje poznatih autora ili dosada nepoznata himnodijskoga prinosa znanih književnika. Pouzdana književnoznanstvena raščlamba precizno postavlja građu u kontekst vremena i prostora. Osobito je vrijedan prinos pronalazak izvora i istraživanje utjecaja, usporedba stilova i vrednovanje izvornosti pojedinih autora ili priređivača. Stilistička analiza specificira obilježja zbirki pojedinog vremena, nalazeći međusobne i inozemne utjecaje.

Količinom impozantan pregled detaljno obrađena himnodijskog materijala donosi i mnoštvo teoretskih opažaja, klasifikacijâ pojedinih tematskih i stilskih obilježja te pouzdano i precizno strukturira književne oblike i podvrste unutar cjeline crkvene himnodije. Iznimna vizualna vrijednost monografije, niz slika i notnih priloga, njezin nutarnji ritam, dramaturgija izlaganja građe, sve su to sigurni mamci za strukovnjake, ali i bibliofile.

Antun Pavešković