Goroviti krajolici, obzor i oblaci

Goroviti krajolici, obzor i oblaci

Slike Gentilea Bellinija za renesansne orgulje trogirske katedrale

Pavao Andreis u knjizi Povijest grada Trogira (iza 1673) hvali renesansne orgulje katedrale, »dragocjene djelom fratra Urbana koji ih je izradio, izvrsne u svom umijeću; ali dragocjenije po slikama sv. Jerolima i sv. Ivana Krstitelja, koje im služe za vrata iznutra, napravljene rukom preslavnog Giovannija Bellinija, čiji ulomci vrijede čitava blaga«. Iznad njih bio je postavljen veliki pozlaćeni lav svetoga Marka, kao što je to bilo uvriježeno i s ostalim orguljama mletačke Dalmacije. U Splitu je, primjerice, nad orguljama s kraja 15. stoljeća stajao drveni pozlaćeni lav, po svoj prilici onaj koji se danas čuva u pariškom muzeju Jacquemart-André.

Andreisov opis dobit će dodatne arhivske potvrde u vizitaciji biskupa Didaka Manole (1756/59), koji zna da su namjesto starijih orgulja iz 1453, naručene nove 1484. godine. Podatak da je iste godine fra Nikola a Sancta Cruce slikao stakla na velikoj rozeti zapadnoga pročelja poviše orgulja potvrđuje tu arhivsku vijest. Za operarija Jerolima Vitturija pok. Ivana, godine 1489. za orgulje su naručene oslikane vratnice u Giovannija Bellinija — prenose spomenuti izvori — za svotu od L. 285:4.

Slike za vanjsko lice vratnica

Prvi opis osobito nam je dragocjen jer upozorava da je već sredinom 17. stoljeća stanje Bellinijevih slika bilo fragmentarno, zacijelo zbog svakodnevnog otvaranja i zatvaranja orguljskih krila. Jednako je važna Andreisova opaska, kojoj dosad nije dana pažnja, da su slike sv. Jerolima i sv. Ivana stajale na unutrašnjosti vratnica, odnosno da su se mogle vidjeti kada bi se otvorile. Ukoliko slike postavimo jednu uz drugu, lako ćemo zapaziti (činjenica začudo u literaturi neuočena) da su koncipirane tako da budu promatrane spojene, jer im se goroviti krajolici u pozadini, obzor i oblaci na nebu spajaju očigledno istom kompozicijom. Drugim riječima, slike su očito bile zamišljene za vanjsko lice vratnica (vidjele su se kada su orgulje bile zatvorene), a unutra su došle u doba neke novije restauracije, vjerojatno ne mnogo prije Andreisova pisanja.

U knjizi isprava operarija trogirske katedrale, koje je 1650. prepisao spomenuti Pavao Andreis naslikavši perom na frontispiciju lik sv. Ivana Trogirskog uokvirena lijepim baroknim viticama unutar kojih je upleo grb Andreisovih i biskupa Frane II. Coccalinija, nalazimo ugovor (na 210. str.) sastavljen 14. travnja 1581. između operarija Jakova Celija pok. Matije (uz pristanak kneza Tome Marina i vikara crkve Frane Antoniaca) s maestrom Šimunom, kojim se taj zadarski orguljaš obvezuje za svotu od 33 dukata ugoditi katedralne orgulje i iznova izraditi »tremolo, tamburro, il rosignolo et la tastatura«, popravljajući i ostali dio orgulja »savršeno, za pohvalu dobrom majstoru«. Šimun je mogao biti pozvan, eventualno, posredovanjem Luke Romana, stanovnika Zadra, koji je — nalazim u spomenutoj knjizi operarija — uveden za orguljaša trogirske stolnice 26. studenoga 1580. zamijenivši na četverogodišnjem mandatu maestra Antuna Bruna.

Ne ulazeći ovdje u analizu tih dosad nepoznatih dragocjenih podataka o zvuku renesansnih orgulja (potrošili su se baš mehanizmi za proizvodnju karakterističnih efekata tremola, bubnjeva i slavuja), koje su morale biti veoma cijenjene u Trogiru kada su ih održavali sve do dubokog 18. stoljeća, slijedom zaključaka o zamjeni pozicije slika na orguljskim krilima možemo pretpostaviti da su ona imala i naličje, upravo kao što je na suvremenim venecijanskim orguljama Gentile Bellini naslikao slične vratnice s likovima sv. Jerolima i sv. Ivana s jedne te mletačkih zaštitnika sv. Marka i sv. Teodora s druge strane. Mogli bismo, dakle, s priličnom sigurnošću zamisliti da su trogirske orgulje s unutrašnje strane imale prikaze sv. Lovre i sv. Ivana Trogirskog, lokalne zaštitnike. Vratnice koje su u otvorenom položaju imale širinu od gotovo impozantnih šest metara mogle su izvorno imati i visinu blizu venecijanskih. Dakako, Trogirani su se ugledali u veliki mletački uzor, ali su s druge strane — treba upozoriti naspram dosadašnje literature — uzeli fra Urbana za graditelja svojih orgulja nekoliko godina prije nego što će on izraditi marcijanske (1490).

S drvene podloge na platno

Renesansne orgulje bijahu zamijenjene između 1767. i 1772. godine novim velikim baroknim orguljama koje je izgradio Nakićev učenik Gaetano Callido (njegov opus 72), kojima nije bilo premca na hrvatskoj obali, ali su nažalost 1940. posve pregrađene. Osamdesetih godina 19. stoljeća Bellinijeve su se slike nakon restauracije u Beču našle nalijepljene na platnu bogata ornamentalnog okvira — širine prvih pilona na kojima su bile izložene ispred kora u katedrali — poput slika Palme Mlađega, Padovanina i još dviju manjih slika čiji su okviri ukrašeni oslikanim pilastrima, viticama i pleterom, kao veoma zanimljiv pokušaj neohistoricističkog uređenja unutrašnjosti trogirske stolnice. Prije Drugoga svjetskog rata našle se se u sakristiji, a poslije u trogirskoj Pinakoteci uređenoj u benediktinskoj crkvi sv. Ivana Krstitelja.

Osim rukopisa koji se drugog rata čuvao u knjižnici Garagnin Fanfogna, u kojemu se nalazio podatak da ih je naslikao »Zentil Bellini«, trogirska tradicija pridavala ih je slavnijem bratu — Giovanniju. Tek ih je Roberto Longhi pripisao Gentileu, datiravši ih prema stilskim obilježjima oko 1467. (kao i Bernard Berenson, von Marle, Fiocco i Kruno Prijatelj), dočim ih je autor monografije o Gentileu Jürg Meyer zur Capallen isključio iz popisa umjetnikovih autografa »zbog rutinerskog slikanja i kompozicijske nedosljednosti«.

Meyer zur Capellenova opaska, koja je bila prihvaćena do danas, da su slike s drvene podloge prenesene na platno, također ne stoji. One su izvorno bile slikane uljem na platnu, što je bio jedan od ranijih takvih pokušaja u mletačkom renesansnom slikarstvu, a u ovom slučaju mogao je biti motiviran u prvom redu funkcijom. Platno se u renesansno doba, naime, preferiralo na mjestu vratnica orgulja radi amplifikacije zvuka i lakoće manipuliranja. Trogirske slike su, dakle, već po svojoj izvornoj funkciji pravi raritet.

Trogirske slike i kontradikcija

Pri svemu tome zanimljivo je da nijedan od autora nije zapazio da je slika sa sv. Ivanom skraćena za dvadesetak centimetara, a da su obje gotovo u potpunosti radikalno preslikane (osobito u prikazu geološkog pejzaža) tijekom višestrukih restauratorskih zahvata poduzetih zbog njihove oštećenosti, što je bilo očigledno — vidjeli smo — već u 17. stoljeću. Najnoviji zahvat koji se provodi uz pasku iskusnih restauratora Erwina Emmerlinga iz Münchena, Višnje Bralić iz Zagreba i Stefana Scarpellija iz Firence, već u prvim sondama otkriva plemenitu kvalitetu ostataka izvornog bojanog sloja. Gentileovo ime vraća se zasigurno u povijesnoumjetničku raspravu i u nimalo jednostavan razgovor o načinu čišćenja i konačnoj prezentaciji tih slika, koje potvrđuju staru maksimu da ni loš restaurator ni najgrublji preslik ne mogu ugušiti sliku kada je odlično zasnovana. Trogirske slike ni izvorno nisu bile bez kontradikcija: Gentileov krajolik i narav njegovih svetaca govore na prvi pogled još arhajskim gotičkim jezikom, ali čitava kompozicija u nekoj čudnoj komprimiranoj perspektivi ima sva renesansna obilježja. Dovoljno je pažljivije promatrati sv. Jerolima pred otvorenom spiljom da se shvati, unatoč svim premazima, u kolikoj ga je mjeri Bellini impostirao kao trodimenzionalan lik gotovo skulpturalnih odlika. Ako se do trogirske izložbe na ljeto u Veneciji njihova restauracija ne može dovršiti, pa čak ni na pravi način započeti, te će slike u neposrednom društvu desetak Firentinčevih, Alešijevih i Duknovićevih kipova-vršnjaka dati snažno svjedočanstvo o danas gotovo neshvatljivim ambicijama i dosezima humanističke sredine Trogira njihova doba.

Joško Belamarić