Film s okusom soli

»Zapis«, bilten Hrvatskog filmskog saveza, br. 32, gl. ur. Diana Nenadić

U novom broju tromjesečnika »Zapis«, u središtu su pozornosti filmske manifestacije koje su se potkraj 2000. održale u Zadru, Splitu i Dubrovniku.

Pritom je središnje mjesto »Zapisovih« kroničara dobila 32. revija hrvatskog filmskog i videostvaralaštva, održana u Zadru potkraj studenog 2000, kojoj Zoran Tadić, član tamošnjeg ocjenjivačkog suda, pripisuje »širok raspon, kako tema i interesnih područja, tako i stvaralačkog propitivanja tih tema i tih područja«. Ili kako to sažima Dražen Ilinčić: »Eksperimentalni brod pokazao se opet najboljim zapovjednim mjestom hrvatskoga filma uopće«. Tko su njegovi kapetani, »Zapis« otkriva u iscrpnu popisu prijavljenih radova i dodijeljenih nagrada na čelu s prvonagrađenim filmovima Tour retour 1999-2000, Obavezan smjer i Tramvaj 406.

Drugi »Zapisov« temat slične je naravi, ali međunarodnog predznaka. Splitski 5. međunarodni festival novog filma uz pregled svih nagrada ponukao je Zdravka Mustaća na portret dobitnika festivalske nagrade za životno djelo — Tomislava Gotovca. Filmski eksperimentator, likovni avangardist i performer za Mustaća je »umjetnik plemenitog kova koji nudeći na dlanu svoju intimu ne želi postići ništa manje od vječnosti na platnu, osvojenu u totalnoj režiji«.

Konačno, druga je polovica rujna 2000. bila vrijeme radnje i za dubrovački prinos zgusnutim filmskim zbivanjima na Jadranu prošle godine. Tako Rosana Ratković predstavlja projekt Co.operation — Međunarodni forum za feminističku umjetnost i teoriju čije se okupljanje podno Srđa kretalo od izložbi i radionica, preko prezentacija kritičarki i umjetnica, do filmskog i videoprograma. Doda li se tomu da je mjesec poslije u Dubrovniku održan i art-vikend Umjetnički performance i filmska gluma, na koji se osvrće Agar Pata, mediteranski ugođaj novoga »Zapisa« potpunje.

U drugom dijelu biltena, među ostalim, Petar Krelja i Hrvoje Turković raspravljaju o filmu i srodnim medijima, Maja Verdonik opisuje zastupljenost bajke u suvremenim romanima za djecu i njihovim filmskim prilagodbama, Vesna Kantoci ispituje mogućnost obrade lutkarskoga filma u dodatnoj nastavi hrvatskog jezika, a Duško Popović opisuje vezu filmaša Mirka Lauša i Kinokluba Slavica.

Naposljetku valja istaknuti da i 32. broj »Zapisa« sadržajnom ozbiljnošću i vizualnim minimalizmom ostvaruje cilj — shvaćanje filma kao ozbiljne teme i neodoljive umjetnosti. Ovaj put uz šum mora.

Boško Picula