Europa je dijalog nacionalnih kultura

Strategija — kraći put ili stranputica

Europa je dijalog nacionalnih kultura

U Europu slobodnih naroda pristupaju slobodni narodi i samostalni jezici sa svojom nacionalnom kulturom, ne dakle s tuđom kulturom, ne dakle s tuđim jezikom

Uvijek sam rado uzimao u ruke knjige koje govore o kulturi: pritom je naravno očekivati da će biti poticajnije čitati one knjige koje govore o strategiji budućega razvitka (=napretka) kulture od onih koje opisuju ono što se već zbilo, i u čemu ne možemo više sudjelovati. Nažalost, knjige koje govore o prošlosti često su jasnije, čitkije, stvarnije i otvorenije u svojoj problematici od knjiga koje smjeraju u budućnosti odrediti putove razvitka ili napretka kulture. Naša je novija kulturna povijest označena knjigama futurističkih projekata, a te su knjige nazvane po boji korica, a ne po sadržaju, autorima, projektima ili uspjesima (tzv. bijele i crne knjige).

Sa zanimanjem sam, dakle, uzeo u ruke i najnoviju knjigu Hrvatska u 21. stoljeću (crna slova) Strategija kulturnog razvitka (bijela slova). Nakon toga strelica koja svojim vrškom hoće ubosti desnu marginu, smjerajući vjerojatno na tekst ispod, odnosno između korica. Crna i bijela slova leže na širokoj crvenoj pasici. Knjiga je sive boje, ali grafičari bi takvu boju imenovali i srebrnom, iako nisu daltonisti.

Promišljati kulturnu povijest sigurno je lakše i jednostavnije nego određivati putove i pravce razvitka nacionalne kulture, posebice kad se nacionalno određenje (hrvatski) teško probija na stranice ove knjige kao dokumenta (u knjizi stoji nacrt). Osim toga: radije bih pročitao jasniji izričaj strategija razvitka kulture, a ne strategija kulturnog razvitka jer kulturni razvitak nije posve isto što i razvitak (=napredak) kulture. Posve su mi jasne i prihvatljive rečenice ministra kulture Antuna Vujića: »Ma koliko se trudili, postoji razlika čak i između najboljeg strateškog promišljanja i najboljeg političkog odlučivanja. Uočavanje te razlike najbolja je metoda njezina smanjivanja.« Kad se k tome naglašava i potreba kulture dijaloga (ali potreban je i kulturni dijalog) dobro je uključiti se u razgovor, raspravu ili raspru o hrvatskoj kulturi u godinama koje su otvorene pred nama. Knjiga koja je ne tako davno bila hvaljena zbog onoga što je sadržavala, odnosno zbog ocjena stanja, zvala se Kulturna politika Republike Hrvatske. Nacionalni izvještaj (1998). Autori: Biserka Cvjetičanin i Vjeran Katunarić. Knjiga stroga i iskrena, stanje kritično, gotovo porazno. Od one knjige o stanju kulture u našoj državi do strategije kulturne izgradnje u ovoj knjizi put nije vremenski dug, te je, čini se, dostatno volje da se brojne stvari izmijene, i da razvitak ne bude neutralna činjenica, nego da bude napredak, odnosno put u bolje i uspješnije!

Poziv na razgovor i raspravu o strategiji kulturnog razvitka Republike Hrvatske, u Trakošćan, primio sam bez skepse, s nadom i povjerenjem u dijalog i razuman razgovor. I prije nego što sam u ruke dobio knjigu (sivu ili srebrnu?) prijavio sam se za raspravu s temom Matica hrvatska i decentralizacija kulturnih djelatnosti u Hrvatskoj. Matica hrvatska, naime, nije samo najstarija kulturna ustanova u Hrvata, najstariji nakladnik u Hrvatskoj (zajedno sa svojim Nakladnim zavodom) nego ima u našoj državi, i drugdje, svoje ogranke, udruge. Zakon o udrugama teško je oštetio djelatnost i djelovanje Matice hrvatske jer je njezine ogranke naizgled osamostalio, a zapravo želio odvojiti od središnjice, ali im nije dao mogućnosti samostalna djelovanja (problem financiranja). Unatoč tome u ograncima, udrugama, paralelnim Maticama hrvatskim, odvija se bogata kulturna djelatnost: predavanja, koncerti, nakladništvo i još dosta toga. Zagrebu je pak ostala briga o ograncima, udrugama, nakladništvu, časopisima, znanstvenim skupovima i još mnogo toga. Prilično sam bio iznenađen kad sam pročitao što strategija kulturnog razvitka smjera s Maticom hrvatskom, to jest što piše u odjeljku Književnost i nakladništvo: »Radi rasterećenja proračunskih sredstava namijenjenih izdavaštvu poticati projekte suradnje i knjižarskih mreža na zajednički zanimljivim temama i programima s drugim zemljama, npr. BiH, Slovenijom, Slovačkom i drugim srednjoeuropskim zemljama. U pravilu mala proračunska sredstva trebalo bi izdvajati za projekte pukog preživljavanja, bilo da je riječ o Matici hrvatskoj ili izdavaštvu manjina, a veća sredstva za atraktivne projekte koji uključuju mnogojezičnost i suradnju s drugim projektima ili drugim kulturama« (str. 69). Na sličan način predlaže se i rješenje za Društvo hrvatskih književnika: »U Društvu hrvatskih književnika valja ograničiti članstvo u skladu sa selektivnim kriterijima kvalitete književnog rada te onemogućiti pretvaranje plaćenih funkcija u sinekure; otvoriti tribinu na kojoj bi se čuo glas svih članova o tome što očekuju od Društva; (...) Ministarstvo kulture trebalo bi, kako u ovom tako i u drugim slučajevima (ako se budu stvarale paralelne udruge pisaca), financirati projekte koji se ističu kvalitetom i inovativnim oblicima profesionalnog djelovanja, uključujući suradnju s udrugama književnika iz drugih zemalja, a do toga trenutka davati samo minimum sredstava za preživljavanje udruge« (str. 68). Suradnica na toj dionici, jednom u uredništvu Matičina »Vijenca«, ispričala se naknadno da je njezin tekst kraćen; može biti, ali ključna riječ puko preživljavanje za Maticu hrvatsku, a za DHK preživljavanje snažno odaju rukopis osobe koja bi obje te najstarije kulturne ustanove hrvatskog naroda (možda nekome taj atribut smeta?) ostavila na preživljavanju, odnosno odumiranju. Nije Matica samo danas nekima smetnja, ona je to od svoga početka, od daleke 1842. pa do dana današnjega, a vjerojatno će za mnoge biti i ubuduće. Nije li znakovito da je novinar »Novoga lista« u prvom intervjuu s ministrom Vujićem postavio pitanje smjene predsjednika i jedne i druge ustanove? Znam da je ministru Vujiću, čovjeku koji dobro zna kakva je vrijednost knjiga za nacionalnu kulturu i za nacionalni identitet; zna i tko ih može pisati; zna i što znače kulturne ustanove i kako ih valja čuvati — zato mu je doista teško s ljudima koji bi sav svijet, cjelokupnu kulturu i sve što postoji sveli na jednu ideju, jednu liniju, jednu boju što sveukupno nikako ne bi bila ni nacionalna ni bilo kakva kultura. A ipak — u Europu slobodnih naroda pristupaju slobodni narodi i samostalni jezici sa svojom nacionalnom kulturom, ne dakle s tuđom kulturom, ne dakle s tuđim jezikom. Kultura nikad nije agresivna, nacionalistička, ona je uvijek dijalog, ona gaji povjerenje u sugovornika jer samo se tako ostvaruje ona sama, od toga suživota živi.

Nijedna kulturna ustanova u Hrvatskoj nema tako gustu mrežu podružnica, ogranaka (Matica) kao Matica hrvatska. Ono što su za dobre državne novce jednom obavljali SIZ-ovi za kulturu diljem cijele Hrvatske, danas obavljaju, uglavnom uspješno, ali najvećim dijelom besplatno, članovi Matice hrvatske. Toliko časopisa, knjiga, publikacija, predavanja, posebice knjiga od regionalnog značenja — to je djelatnost Matice hrvatske u Zagrebu i njezinih ogranaka (udruga) diljem Hrvatske. Decentralizacija kulturnoga djelovanja u naravi je naše ustanove; ona ima stoljetno iskustvo kako okupiti ljude iz različitih sredina, s različitim pogledima na sve pojave prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, ljude različitih političkih usmjerenja, za zajedničke zadatke i projekte, a ti su projekti uvijek i nacionalni i internacionalni kao što to kultura i jest po svojoj naravi. Uzima iz svijeta najbolje i ugrađuje u svoje ne brišući time svoju posebnost, svoj identitet. Što ćemo s preživljavanjem? Pišem ovo 1. aprila! I znam da uz Maticu hrvatsku stoji gospodin ministar Tonči Vujić, a ne oni koji žele puko preživljavanje Matice hrvatske.

Josip Bratulić