Dvije struje za treću

Igor Štiks, Dvorac u Romagni, Durieux, Zagreb, 2000.

Prozni prvenac Igora Štiksa, kratki roman Dvorac u Romagni, pokrenuo je rasprave unutar domaće kritike. Kao da je taj roman naglasio stanovitu opreku između takozvanih realističkih i metanaracijskih proznih strategija unutar nove literarne proizvodnje. Kao da je oformio dvije različite struje najmlađih pisaca, dva različita pristupa ideologiji i strukturi pripovijedanja.

U čemu je stvar? Štiksov roman složen je tako da su tri priče umetnute jedna u drugu. Prva je priča o mladom izbjeglici iz devedesetih, Bosniacu, koji dolazi u Italiju — i to je ona razina o kojoj se najmanje zna. Druga je razina životna priča talijanskog svećenika — inače izbjeglice s Raba 1948. — koju svećenik priča Bosniacu za vrijeme razgledavanja dvorca. Treća je priča o renesansnom pjesniku koji je živio u tom dvorcu, a također je bio prisiljen zbog ratova i spletki napustiti zavičaj.

Okvirna priča o Bosancu, priča koja čitavu stvar čvrsto smješta u realnost, i koja zapravo postavlja osnovne kriterije za vrednovanje ovog djela, priča je o kojoj se najmanje zna. Ona će, iako naizgled sasvim usputna i pomoćna za razvoj drugih dviju narativnih struja, biti prava tema ovog teksta, kao što je bila i prava tema knjige. Pa, prijeđimo odmah na stvar: možda je za Štiksov prvi roman najvažnija stanovita praznina u tekstu, relacija prema priči koja nedostaje. Jer njegove dvije glavne narativne struje prikrivaju onu treću. Dvije Štiksove narativne struje samo su surogati treće, stvarne priče koja je potpuno rasredištena i koja nam nudi skrivene tragove. Prava je tema tek u relaciji: čitatelj, ako je dovoljno inteligentan, lovi i sluti njezine metafore. Riječ je o bijeloj priči, poput Modianovih romana iz osamdesetih.

Definitivno, priča o izbjeglicama

Konačno, možda nije riječ ni o izbjeglicama, o izbjegličkoj tragediji ili epopeji, kao mogućem ključu za čitanje ove knjige. Ni to ne možemo sa sigurnošću utvrditi, jer pronalazimo određena uporišta koja govore u prilog, ali i protiv takva čitanja. Ako pogledamo glavne likove, čini se da stvari stoje suprotno. Naime, riječ je o izbjeglicama: Talijanu koji je emigrirao s Raba 1948. za vrijeme Informbiroa i Bosancu, izbjeglici iz devedesetih. No, oni se susreću u Italiji, u gotovo renesansnom okolišu. Susreću se u bokačovskom sigurnom utočištu koje otvara nove pripovjedne i psihološke perspektive. Nalaze se pod gustim kišobranom krošnji — kako na početku kaže autor, a također već i sam naslov, Dvorac u Romagni, upućuje na slično značenje. Dakle, priča jest o izbjeglicama, ali izbjeglicama u azilu, u sigurnom prostoru i, moglo bi se reći, takva situacija više tematizira sam čin pisanja. Dok pravi razlog, ono traumatično, ono što je stvorilo likove i pokrenulo radnju, dakle Bosančeva pretpovijest, pripada onoj drugoj priči, onom vanjskom, nepostojećem iskazu na koji se djelo tek ovlaš naslanja.

Stoga se ovaj roman zaista razlikuje od dijela domaće prozne produkcije. On jednostavno tematizira odsutno, potisnuto, na stari brehtovski način, upravo tako da ga ne spominje. Srž njegove radnje ostaje netaknuta. Mi ne znamo njegovu temeljnu traumu, razlog njegova pisanja. Iz istog razloga dolazi do slučajnosti, kontigencije renesansne i pseudoesulske priče. To je modernistički postupak par exellence, a vrlo je razvijen i čest u suvremenom romanu, njime se koriste, primjerice, Daniele Del Giudice, Patrick Modiano, Paul Auster, Julia Leigh i mnogi drugi. Taj postupak nosi nepodnošljivu lakoću gubitka, a tajnovitost je jedna od njegovih glavnih operacija.

Metafora odsutnoga

Konačno, takav postupak retrospektivno se detektira i u nekim drugim literarnim djelima najmlađih autora. Paradoksalno, otkrivamo ga u pojedinim pjesmama Tatjane Gromača, koje su samo na prvi pogled eksplicitne, ali čim se malo dublje u njih unesemo — čini se kao da nemaju pravi razlog nastanka. Kao da njihov poticaj, trag, prava tema, ostaje skrivena. To znači da nam nije poznat njihov temeljni razlog, temeljna trauma ili želja — tek ih slutimo. O djelu Romana Simića da i ne govorimo: budući da se smjestilo u izmišljeni prostor, ono je zapravo sjajna metafora, metafora odsutnog, ali i savršeni neodgonetljivi rebus. Također, u tu skupinu autora možemo ubrojiti i Nevena Ušumovića, čiji nerazmrsivi i nerazumljivi prozni eksperimentalizam kao da nema pravog razloga.

Čini se da svi ti pisci odreda imaju razvijenu svijest o imaginarnom, varljivom i u najmanju ruku dvostrukom karakteru proze, proznoga pisma po sebi. Njihove dvostruke igre, varljiva premještanja, zagonetke, i ostale sofisticirane geste, nose i označavaju duboku svijest o artificijelnom karakteru teksta, koji jednostavno nije puka zamjena za proživljeno iskustvo.

Metaforično-metonimijski postupci najmlađih pisaca otkrivaju zrelost i novu fazu hrvatske najmlađe proze, koja sada, nakon rustičnog i hrapavog razdoblja, potiskujući želju i traumatični događaj, odlazi u visoke sublimne vode sofisticiranih naracijskih postupaka, s punom sviješću o dvostrukom odnosu između proznoga teksta i životnog iskustva. Naziv eskapizam, po mom mišljenju, prilično je nesretno odabran i samo djelomično odgovara tom postupku. Taj naziv može imati sasvim negativne konotacije, koje bi se mogle primijeniti i na čitavu književnost. A upravo onima koji otvaraju nove prozne putove nikako ne pristaje.

Rade Jarak