Dramska je književnost istinsko zrcalo vlasti

Dramska je književnost istinsko zrcalo vlasti

Priča o sudbinama dramskih rukopisa vrlo je zanimljiva. Ponekad groteskna i dramatična

S književnikom Čedom Pricom razgovarali smo u povodu postavljanja njegove drame Atelier u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu

Vaša drama Atelier, nagrađena nagradom Marin Držić, trebala je biti izvedena još 1991. Znate li zašto ta drama nije bila izvedena tijekom proteklih deset godina?

— Nemam jednostavan i točan odgovor na to pitanje. Ne ovisi o autoru kad će i da li će uopće biti izvedena njegova drama. Bez obzira je li još u rukopisu, objavljena u časopisu ili knjizi, otkupljena ili čak nagrađena na nekom natječaju. On, dakako, može imati o tome svoje mišljenje, ali ne može utjecati na kazališnu sudbinu svog rukopisa. Priča o sudbinama dramskih rukopisa vrlo je zanimljiva. Ponekad groteskna i dramatična. Priča oko Ateliera, ukratko je ovakva: Sklopio sam ugovor s upravom Drame HNK-a (v. d. direktora Drame bio je Krunoslav Šarić), i bila je predviđena za praizvedbu u programu 1990/91. Kako je Georgij Paro nekoliko godina prije bio redatelj praizvedbe moje drame Ostavka, i uprava Drame, i ja osobno pretpostavljali smo da će redatelj Paro nastaviti s našom, inače vrlo uspješnom suradnjom. Tim više što je za dramski program Radija Zagreb režirao Atelier (u dva dijela), »provjeravajući« tako glasovne mogućnosti ansambla, kandidata za kazališnu izvedbu. Takvu praksu suradnje kazališta i radija koristile su neke europske (Londonske) kazališne kuće, odnosno redatelji (Pinter i Becker kao redatelji) šezdesetih godina, u doba uspona radiodramske kulture. Bilo je logično što sam pretpostavio da će redatelj Paro i Atelier režirati na sceni HNK-a. On mi je nedavno rekao kako on tad nije imao namjeru režirati Atelier. Autor ni u ovom slučaju ne mora biti u pravu sa svojim pretpostavkama.

No dobro, kako bilo da bilo, priča oko Ateliera nastavlja se. Paro je tad intendant, a Jakov Sedlar direktor Drame HNK-a, koji mi, u pismu (3. travnja 1992) piše sljedeće: »Štovani gospodine Prica, između nekoliko tekstova koje su mi dramaturzi ostavili kao dio njihova prijedloga iz ranijih godina, dobio sam i Vaš tekst Atelje. Pročitao sam ga, pa Vam ovim putem želim odgovoriti.

Mislim da se uistinu radi o dobrom dramskom tekstu i da sam odgovoran za repertoar Gavelle ili sličnog kazališta ni malo ne bih dvoumio oko njegovoga postavljanja na scenu. Iako mislim da je, možda, nepravedno dijeliti tekstove na one koji su za veliku ili za malu scenu, uvjeren sam da bi ovaj tekst pravu komunikaciju s publikom ostvario isključivo na manjoj pozornici od ove naše u HNK-a. Nije samo pitanje u broju lica na sceni nego u komornosti teme i svega što ta tema u komornosti nosi. Iz ovog razloga Vaš tekst Atelje nisam stavio u repertoar za sljedeće dvije sezone (koji se još dovršava). Vjerujem da ćete suradnju, onako uspješno započetu Ostavkom, i dalje nastaviti te nam ponuditi neki novi tekst koji bi imao pravog razloga da se igra upravo na ovoj pozornici. Sa štovanjem, Jakov Sedlar«

Pismo-recenziju Jakova Sedlara dajem na objavu da se razjasni (ako se uopće nešto treba razjašnjavati?) sve oko teksta Atelier. Sedlar, u funkciji direktora Drame HNK-a vrlo korektno daje svoj sud o tekstu. Razlog zašto ga nije uvrstio u dvogodišnji repertoar jest »u komornosti teme i svega što ta komornost nosi«. Što o tome sam autor misli, ili redatelj i direktor Drame Želimir Mesarić, koji je devet godina nakon Sedlarova pisma uvrstio Atelier u repertoar za sezonu 2001/2. (pretpostavljam i u suglasnosti s intendantom Georgijem Parom) — to je sasvim sporedno, gotovo nevažno za ovu haenkaovsku praizvedbu, jer svaki direktor drame u vrijeme svog mandata doista je »odgovoran za repertoar«, kako sasvim točno ispisuje Jakov Sedlar. Jedino je nejasno kratko vrijeme od dvije-tri godine od godine potpisivanja ugovora s jednom do odluke neizvršavanja odrednica ugovora druge kazališne uprave. Možemo samo opet pretpostavljati o razlozima i okolnostima suprotnih odluka, i da li je tu riječ samo o estetsko-dramaturškim razlikama i ukusima, ili pak o sasvim drugim, izvankazališnim kriterijima i odlukama — o tome je sasvim suvišno razglabati uoči praizvedbe Ateliera.

Kako je došlo do izbora Želimira Oreškovića za redatelja drame Atelier i kakva je bila vaša međusobna suradnja, posebno u izboru glumačkog ansambla i drugih suradnika?

— Redatelj Orešković i ja poznajemo se još iz vremena sarajevskih Malih scena i novosadske Sterijade. Dakako, najviše iz hrvatskih kazališnih susreta. Sjajan sugovornik, vrstan kazališni znalac, prije svega europskog teatra, posebno poljskog (poljski đak), redatelj koji već desetljećima režira tamo gdje ga trebaju i zovu, nadahnuti histrion, s redateljskom torbom na putu od Maribora i Ljubljane, Zagreba, Osijeka, do Sarajeva i Skoplja. A njegova režija splitske Lede, najimpresivnija je Leda koju sam vidio. I još prije nekoliko godina g. Orešković pročitao je Atelir, koji se poslije svog kazališnog sna ipak probudio u knjizi Ostavka — dvije drame, Izdavačkog centra iz Rijeke (1997). Još kroz telefon mi je rekao da bi on želio režirati Atelier, i da je on doista začuđen da Atelier leži u zaprašenoj dramaturškoj ladici HNK-a. Kako je dr. Darko Gašparović, tad intendant riječkoga HNK-a, zaslužan za spomenuto izdanje Ateliera (i pisac studioznog Pogovora u knjizi), planirao staviti u repertoar riječkoga Hrvatskog narodnog kazališta dramu Atelier, redatelj Orešković ipak je odlučno sugerirao: da je logično, s obzirom na mjesto događanja radnje u Atelieru i druge, likovno-jezične osobine teksta Atelier — mizanscenirati tu dramu na pozornici teatra u Zagrebu. Bio sam sasvim suglasan s tom sugestijom i mišljenjem redatelja Oreškovića; suglasan i s njegovom koncepcijom realizacije drame, a nedugo nakon naših usuglašavanja, i intedant i direktor drame, Georgij Paro i Želimir Mesarić, prihvatili su ideju: da se Atelier postavi na pozornicu HNK-a i da se režija povjeri Želimiru Oreškoviću.

To je ukratko sve što se tiče prvoga dijela vašeg pitanja. A o temi naše suradnje nema se što osobito reći. Svaki je od nas dakako u svom autorskom prostoru i odgovornosti potpuno nezavisan. Autorstvo rukopisa redatelj preobražava u autorstvo svoje predstave. Naravno, mi smo kao iskusni sugovornici o svemu prijateljski razgovarali. Jedino što sam imao molbu, kao zahtjev, i upravi HNK-a, i redatelju Oreškoviću: da scenograf u predstavi treba biti vrstan slikar i kazališni scenograf Zlatko Kauzlarić Atač. I ova molba-zahtjev, ne zbog toga što HNK nema vrsne scenografe-suradnike, čije su me scenografije toliko puta zadivile, posebno gospođe Dinke Jeričević, već zbog moje posebne odanosti slikarskom i scenografskom talentu Zlatka Kauzlarića Atača, koji je osim toga bio scenograf i u predstavi Ostavka. Sve ostale suradnje u predstavi redatelj Orešković birao je samostalno. Jer i kaže se: izbor glumaca pola je predstave. Ako mi je to dopušteno reći: redatelj je tu polovicu doista uspješno ostvario. Onu drugu moći ćemo provjeravati na samoj praizvedbi.

Zašto ste Atelier nazvali mirakulom?

— U ovom slučaju mirakul nema dakako značenje srednjovjekovnoga sakralnog čuda. Treba da doista konotirati u duhu prijevoda inačice s latinskog na hrvatski jezik, dakle, kao čudokaz. U tom duhu konotiranja i interpretiranja (dramaturškog) Ateliera, mnoga se mala čuda i događaju u desakraliziranom prostoru slikarskog ateliera. Ne zna se, primjerice, zašto i kad je neki lik ušao u atelier ili otišao iz njega, kako i otkud se pojavljuje netko iz društva slikarevih suradnika i prijatelja, netko iz obitelji i slično. Pritom ne unosimo ništa nejasno i nerazumljivo za razumijevanje radnje, nego je otvaramo za malo slobodniju igru među osobama na sceni, podcrtavamo neki važan trenutak u međusobnim odnosima ili razrješenju konfliktnih situacija koje su jako davno nestale, a nikad se nisu razjasnile. Tako primjerice u jednoj polemičkoj sceni »načetih uspomena«, pisac (Vid), u tumačenju Zlatka Crnkovića, odustaje igrati svoju ulogu do kraja, jer je njegov polemički oponent, redatelj, što ga tumači Tomislav Stojković, izvršio takvu verbalnu agresiju u kritici neke njegove rane drame, čime ga je duboko i nepopravljivo uvrijedio, ne samo kao pisca kojega lik i tumači nego i njega osobno kao čovjeka.

To je taj (spontani) trenutak čudokaza, teatra u teatru, svojevrstan dvostruki i dvosmisleni prizor, otkvačen od čvrste realističke stvarnosti da bi je obasjao moralnom dramatikom koja životu često nedostaje, koja se ugiba pod teretom obično golih i nepoetičnih činjenica. Znalce će takav prizor navesti na pomisao da bi se taj spontanitet dvostruke i dvosmislene intrige mogao uvrstiti u pirandelovsku formulu dvojnosti i podvojenosti, što dakako ne umanjuje i naš zaključak: da je dvostrukost i podvojenost života, ljudskih sudbina i karaktera, postojala i prije veličanstvenoga Luigija Pirandella, postojat će i u vremenima književnosti, drame i teatra, iza nas. I dobro je da je tako: da pojam mirakula ne pripada samo srednjovjekovnim sakralnim prizorima, nego i vremenu, svim vremenima gdje traju dramske, komične, melodramske i sve druge scenske vrste i podvrste na koje se prenosi život s kojim se kazališni polemički duh sučeljava. Za ilustraciju takve kazališne slobode, sjetimo se samo čovjeka koji lovi leptire u Ionescovom Henriku IV. Na pitanje jednog novinara: što mu znači taj čovjek koji lovi leptire, duhoviti Jonesco mu odgovara: »Nemam pojma, gospodine. Ušao je samo na scenu i lovi leptire.«

Atelier se zbiva u vrijeme socijalizma. Koliko je on i danas aktualan?

— Ovim pitanjem inspirirali ste me za jedno potpitanje: da kojim slučajem ne znate to što zasigurno znate, biste li mi postavili to isto pitanje? Pretpostavljam, ne biste. Ali, budući da znate to što znate, zanemarimo pretpostavke, pokušajmo odgovoriti na vaše pitanje. Kad sam nakon jednog desetljeća pročitao sam svoj tekst drame Atelier, a bio je red pročitati ga ako sam želio otkriti bitne razloge i pobude redatelja Oreškovića da režira tekst drame Atelier. Kao autor nisam prepoznao samo vrijeme socijalizma, u kojem je doista Atelier i pisan, nisam ni jezikom, ni likovima, ni zapletima u dramskim događanjima osjetio da je to samo vrijeme socijalizma, vrijeme prošlo, da bih taj Atelier, zacijelo i tad, desetljeće poslije, uza sve dramatične promjene koje su se dogodile, napisao gotovo istovjetno tom, deset godina kasnije napisanu Atelieru. Ne bi se ti tekstovi možda slagali u svim detaljima, zacijelo bi optika na pojedine karaktere i scene bile možda još izoštrenija, ali bit ideje, dramske ideje Ateliera bila bi ista. U razgovorima s redateljem Oreškovićem brzo sam otkrio da o tome slično mislimo. I na njegovo pristojno pitanje, želim li možda dopisivati, odnosno nešto križati u originalu teksta iz vremena socijalizma, odmah sam mu odgovorio: ne. Niječnoj čestici dodao sam i kratku rečenicu: Ne volim osuvremenjavanje.

Bio bi to za moja kritička mjerila rad ne na osuvremenjavanju ideje i lica, nego na falsificiranju »vremena i događaja u kojem se rađala i oblikovala takozvana društvena i stvaralačka svijest u moralnom i duhovnom prostoru dramske ideje Ateliera« (rečenica iz autorove napomene napisane za kazališnu knjižicu).

Riječ je u biti o tome da se poslije smjene i promjene vlasti njezine ideologijske strukture mijenja obično izvanjska površina metode vladanja; mijenja se boja i ton vladanja, premalo sama metoda vladanja. S promjenom vlasti usrećuju se uglavnom oni koji osvajaju vlast. Uvijek netko vlada s obećanjem da će bolje vladati od onih koji su izgubili vlast. Ali kako mudro zapisuje povjesničarsko pero profesorice Mirjane Gross: »Poslije obećanja uglavnom slijede naredbe« (iz knjige Počeci moderne Hrvatske). A što bi drugo mogla i trebala biti književnost, posebno dramska, nego kritičko osvjetljavanje silnih posljedica što ih donose zapovijedi vlasti. Važno je da mi ni socijalizam iz svoje obećavajuće, utopijske faze, nije ograničio taj osjećaj za proširenije granice kriterija naspram životu izvan njegovih socijalističkih vladalačkih metoda i dosega, koje možda nisu najgore što nam se moglo dogoditi, a što nam se uostalom jednako i dalje događalo.

Kako gledate na odnos umjetnika i politike u razdobljima socijalizma, HDZ-ove vladavine i danas?

— To je naizgled jednostavno, ali je istodobno i složeno pitanje. Jednostavno, kako smo to već u odgovoru na vaše prethodno pitanje naznačili: kako bi umjetnost jezičnog medija, da se tako izrazimo, kad je realistična i kritička jednako morala biti kritična prema svakom društvu bez obzira na karakter političke ideologije koja njime vlada, bez obzira na stupanj ostvarene demokracije. I najrazvijenije se domokracije ne sastoje samo od ostvarenih pravnih i gospodarskih standarda nego i od razdirućih društvenih protuslovlja, tragičnih izolacija i otuđenja, sve proširenije ksenofobije, međuvjerske i međunacionalne netolerancije i mržnje što je sve zajedno tako tragično dotaknula mnoge generacije što su živjele i žive, dakako, ne samo na prostoru hrvatskih zemalja. Još od osnutka države Jugoslavije, kao svojevrna saveza naroda, manjinskih zajednica, različitih nasljeđa i tradicija: civilizacijskih, duhovnih i vjerskih. U tom savezu, u toj državi, previše toga bilo je grubo ili politički krivo sastavljeno. Dvije trećine dvadesetog stoljeća bile su ispunjene ratovima, genocidima, pokušajima klasnih revolucija, sve do grubih i nasilnih pokušaja fašistoidnih konstitucija vlasti, da bi se socijalističkom utopijom posve i konačno dovršio proces raspada, svih tih saveza i državnih asocijacija, u kojima nijedna vladajuća ideologija nije imala ni duhovnu, ni moralnu političku jasnoću da bi demokratskim političkim sredstvima otvorila put budućnosti izmanipuliranih naroda i narodnosti. Desetljeće, to presudno desetljeće na samom startu višestranačja, hadezeovske vladavine u državno osamostaljenoj Hrvatskoj, a na putu velike nade u svekoliki prosperitet, i novog pokušaja političkog europeiziranja, umjesto velikoga gospodarskog i kulturnog procvata, grabežni instinkti, nezajažljiva strast za posjedovanjem i prisvajanjem društvenih dobara pomoću sustava lažne privatizacije, propast kakve-takve gospodarske akumulacije ostvarene u vremenu vladavine socijalizma — sasvim je dovelo u pitanje projekt budućnosti i na gospodarskom, duhovnom, kulturnom i civilizacijskom planu.

Pisanje i mišljenje ipak je zadobilo svoje slobode. Jednosmjernost i ideologijska ovisnost i podčinjenost zadržala se još samo u svijesti onih pojedinaca kojima je godila hadezeovska (taktička) domoljubnost, materijalni prosperitet bez mnogo truda i moralne tankoćutnosti. To su bili najviše oni koji su i u doba socijalističke ideološke vlasti znali uspostaviti položajne i materijalne konjunkture tako da im nije nedostajalo iskustva za prilagodbu novim društvenim i političkim okolnostima. Ali se pisanje i mišljenje (osim u onih pisaca koji su odustali i od pisanja i od mišljenja) otvaralo i prema unutrašnjem i vanjskom prostoru kulture. Novi talenti najavili su svoje vrijeme stvaranja. Ono je, nema nikakve dvojbe, i u desetljeću hadezeovske vlasti, bilo ispunjeno važnim i dobrim djelima. Trpeći zacijelo potresan pad književnih honorara (razloga za to ima dosta), pisci su, a prema tome i književnost koju stvaraju, izgubili svoje ideološke pokrovitelje, započeli pravu pustolovinu u dovršavanju svoje pune duhovne i stvaralačke autonomije. Usprkos poniženoj materijalnoj egzistenciji, poteškoćama što ih vrijeme nemilostivo i svakodnevno samo umnaža i uvećava svojom sve izraženijom moralnom destrukcijom — koju neizbježno prate posljedice prijetećeg smisla i značenja — pisci, stvaraoci u kulturi uopće, nisu pred malim kušnjama, pred neznatnim poteškoćama. Uvijek pomalo drukčijim, u različitim vremenima, različite vlasti, različitih vođa i vladatelja koji se tako ambiciozno i zahuktalo smjenjuje trčeći neurotično prema tronu svoje vlasti. Ipak se nije još dogodilo da umjetnost i kultura nisu preživjeli i nadvladali svoje vrijeme, i da o njemu nisu ostavili djela kao jedino relevantno svjedočanstvo o tom vremenu.

Zavičaj je tema i vaše najnovije knjige Preci. U njoj kombinirate nostalgična sjećanja na Plitvice i tamošnje ljude s fikcijom.

— Točno. Sjećanje kao sjećanje, a posebno sjećanje na zavičaj, teško može izbjeći nostalgiju. Ja sam o svom plitvičkom zavičaju napisao i nostalgičnih i sentimentalnih tekstova. Pogotovo u ranim radovima dok sam još pisao poeziju (Plitvička rapsodija, 1953). Ne tvrdim da i u romanesknoj cjelini nema nostalgičnih tragova, ali ipak mislim da Preci nisu ni nostalgičarski ni sentimentalni tekst o temi zavičaja. Oni su knjiga o ljepoti prostora što ga je priroda oblikovala i ružnoći ljudske naravi koja vlada i prirodom i ljudima u tom prostoru. Zatim, može se reći, u pokušaju određivanja žanra toj prozi: kako je on izmjenično dodirivanje realnog i fiktivnog, amalgam zbilje koja izmjenično transcendira prema fantastičnom. Ali, lako ćemo, a zacijelo i nepotrebno upasti u zamku male, žanrovske teorije. Jer Preci su, slobodno definirajući, otvoreni, moderni realizam, koji dopušta mogućnost dodira, odnosno prožimanja svih iskustava (ne mora baš biti svih) što ih primjenjuje i njeguje današnja epska forma. Sama pozadina dinamičnoga krajolika u kojoj se kreću likovi proze uvijek potiče izlet u lirsko, u fantastično, u irealno, tako da se svijet davnašnjih pučkih legendi, mitova, neobičnih bajki jednostavno nameće dok pratite stvarnog čovjeka — Plitvičanina u njegovu hodanju prema nekom cilju. Tu ništa nije izmišljeno, što na ovaj ili onaj način nije postojalo; sve je viđeno, dodirnuto, zapamćeno. Sjajno tu temu razlaže Truman Capote, kad govori o nastanku svog poznatog djela Hladnokrvno ubojstvo: »Pošao sam od same stvarnosti do u tančine. Ali kad je rukopis bio završen, to je bila nova stvarnost, koja nije bila istovjetna onoj stvarnosti koja mi je poslužila za pisanje romana. Djelo, svako djelo polazi od neke stvarnosti. Ali djelo postoji i živi samo od svoje stvarnosti«. Duboko sam zahvalan dobrom piscu Trumanu Capoteu što je tako zorno objasnio pitanje između zbilje i fikcije. Sve drugo što bih još mogao reći o Precima izmaklo bi znatiželji vašeg pitanja.

Kako doživljavate ulogu i ciljeve djelovanja Matice hrvatske danas?

— Jednako kao i uvijek otkad sam član-radnik Matice, skromni suradnik u njezinim pothvatima i časopisima, autor u programima Matičine nakladne aktivnosti. Matica je hrvatska, dakako, i ne samo u mojoj skali vrednovanja najvažnijih nacionalnih institucija — na čelnoj poziciji u povijesnom redu vrijednosti. Moji joj komplimenti doduše ne trebaju, ali kad ste već postavili takvo pitanje, onda ću iskoristiti priliku da iz svoga kuta gledanja kažem ipak koju riječ o Matici hrvatskoj danas. Zapravo moram početi od vremena prošloga desetljeća, točnije, od godina predsjednikovanja Vlade Gotovca. Te godine, u dva mandata, prvoga dijela tog posljednjega, hadezeovskog desetljeća vlasti, Gotovac je svojom dokazanom jakom, ali čistom i časnom nacionalnom orijentacijom, uvijek prožetom kriterijem europski orijentirana intelektualca, što je nepopravljivo bio i ostao — vodio Maticu na razini takvih kriterija.

Nije slučajno što je baš u vrijeme Gotovčeva mandata ponovno pokrenuto izlaženje »Vijenca«, dakle obnova najstarije i najvažnije izdavačke tradicije Matice hrvatske, lista, na čijim stranicama, imamo čast i mi razgovarati. Ta 1994, kasnojesensko predbožićno vrijeme, podosta tmurno i teško, ne samo u meteorološkom smislu; ludilo rata u kojem započinje izlaziti obnovljeni »Vijenac«. Matica hrvatska, ne samo da uspješno odolijeva opasnostima koje ratne okolnosti neizbježno nose, nego hrabro i otvoreno brani ne samo nacionalni integritet hrvatske kulture, već se suprotstavlja ludilu sve prisutnijih tendencija ksenofobije, mržnje, nacionalne i vjerske isključivosti. Gotovac kao predsjednik, Slobodan Prosperov Novak kao glavni urednik »Vijenca«, odigrat će presudnu i najčasniju ulogu u održavanju najviše moralne i intelektualne razine Matičinih tiskovnih aktivnosti. Zapreke za takvo ponašanje i djelovanje nisu bile ni male ni bezazlene. Izostavimo ovom prigodom njihovo spominjanje i imenovanje. Tko hoće pamtiti, vrlo dobro zna tko su bili i zbog čega su bili neki žestoki suprotstavljenici takvu djelovanju i ponašanju Matice hrvatske. Zapreke nisu bile samo izvana, od strane i najmoćnijih krugova HDZ-ove vlasti, nego i unutar same palače Matice hrvatske. Rekao bih kako mogu razumjeti kritičke prosudbe i o radu današnje Matice, ali isključivo u duhu odanosti Matici, s argumentima i dokazima koji stvarno izoštravaju našu kritičku optiku za Matičin dalji napredak, učvršćuju njezinu središnju funkciju u razvijanju nezamjenjive uloge u našem današnjem i našem sutrašnjem životu. No, ima tajnih i javnih prigovaranja koje ne polaze od navedenih razloga i raspoloženja, nego jednostavno iz tradicionalnoga jala hrvatskog intelektualnog mentaliteta: ako se s nečim ne slažeš, onda se ne slaži do kraja i pod svaku cijenu, pa što bilo da bilo. Zato, i kad se jako ražestim na nešto što se pojavi i u Matici hrvatskoj, i što ne mora doista biti dobro ni za Maticu, a ni za mene kao njezina starog člana-radnika, znam da će moja žestina brzo biti uspokojena, na kraju i posve iščeznuti, ali je važno i ugodan je osjećaj znati da jedino Matica ne iščezava i da jedino ona stalno jest.

Razgovarao Zlatko Vidačković