Centralizirana decentralizacija

Centralizirana decentralizacija

Medijska se prašina već digla oko zanimljive ideje osnivanja svojevrsnog nacionalnog ansambla za dramu, operu i balet, za što se nude dvije izvedbene varijante

Strategija kulturnog razvitka, nacrt na časnom je prvom mjestu u novopokrenutoj biblioteci Kulturni razvitak Ministarstva kulture RH. To je samo dio studije Hrvatska u 21. stoljeću, izrađene prema narudžbi Vlade RH, no dio koji se aktualnom ministru Antunu Vujiću toliko svidio da ga je odlučio objaviti kao knjigu. O kulturnom razvitku Hrvatske pisalo se i govorilo proteklih petnaestak mjeseci i previše, pa bi nepristrani promatrač zaključio kako je kultura zaista jedna od najvažnijih grana hrvatskoga svakodnevlja. Nažalost, voljeli bismo da je tako.

Ipak, Nacrt strategije kulturnog razvitka zanimljivo je štivo iz više razloga. Prije svega, optimizmom i određenom lakoćom ona je upravo melem za dušu mnogih potištenih kulturnjaka, i vjerojatno su mnoge noći lakše prošle nakon samo nekoliko redaka te sivo-crvene knjige. Određena doza realnosti očekivanja pala je pred zaista razrađenom vizijom budućnosti, no kako je naslov cijeloga projekta Hrvatska u 21. stoljeću, ima vremena za eventualnu realizaciju.

Pod podnaslovom Kulturni razvitak u svim smjerovima stoji: »... u današnjim uvjetima samo stvaralački krug nije dovoljan za samoodržanje umjetnosti i kulture. Kultura-cilj, kao i ostali sektori koji teže samozatvaranju i samoreprodukciji, održava se pretežno iz drugih izvora, u krajnjoj liniji iz džepova poreznih obveznika. Jednom mora doći vrijeme kada se nezainteresiranima za takvu kulturu valja obratiti i objasniti mogućnost drugačijeg odnosa na obostranu korist.« U tome je ukratko sadržana i bit Nacrta, jer jasno naznačava ne mogućnost, nego esencijalnu potrebu inkorporiranja ionako fluidna pojma kulture u ostale segmente življenja.

Pored razrađenih strategija za segmente sveukupnosti pojma kulture, izbor pomnijeg čitanja pao je na razradu scenske umjetnosti. Nakon uvodnoga dijela, za taj segment kulturne djelatnosti zadužen Boris Senker ovako opisuje ciljeve Nacrta: »Uz sanaciju i modernizaciju infrastrukture i povećavanje opsega i kvalitete rada, decentralizirati i prerangirati kazališne ustanove, diverzificirati izvore njihova financiranja, obrazovanje prilagoditi njihovim potrebama i povećati razmjenu među kazalištima.« Da bi se takav cilj ostvario, ili da bi se barem krenulo na put sustavna rješavanja problema koji stoje na putu navedenoga cilja, Nacrt strategije nalaže niz mjera. Snimanje i dokumentiranje stanja infrastrukture te po strogom planu prioriteta pristupanje zaštiti i poboljšanju kazališnih prostora samo je početna i najmanje problematična faza. Diversifikacija financiranja, odnosno prenošenje dijela financiranja scenske djelatnosti na niže upravne razine, županijske i gradske, već je složenija zadaća, bez obzira na često, i u Nacrtu, spominjane pluralizam i decentralizaciju.

Medijska se prašina već digla oko zanimljive ideje osnivanja svojevrsnog nacionalnog ansambla za dramu, operu i balet, za što se nude dvije izvedbene varijante: uspostavljanje zagrebačkog HNK kao jedine nacionalne kuće ili objedinjavanje potencijala riječke, splitske, osječke i zagrebačke ustanove u jednu, koja bi na raspolaganju i dalje imala četiri kuće. Tako složen ansambl trebao bi biti domaća krema za sve tri scenske djelatnosti i trebao bi biti neka vrsta lako pokretljive, leteće trupe koja bi gostovala po manjim mjestima i spomenutim središtima, a jednako bi tako i svijetom pronosila slavu hrvatskoga kazališta. Iako zanimljiv model, ponajviše zbog svega onoga što bi u domaćem kontekstu stvaranje takve glumačko-pjevačko-plesačke elite podrazumijevalo, pitanje je koliko bi u praksi takav super-ansambl izdržao, jer bi takav angažman, uz zajamčeno visoke dohotke, zahtijevao stalno usavršavanje i velik broj kvalitetnih izvedbi.

Oslobođena kazališta pretvarala bi se u kazališne kuće, otvorene za razne inicijative, više ili manje profesionalne, kojima bi proračunskim sredstvima tako bilo osigurano mjesto za rad. Još jedna zahtjevna i u provedbenom smislu problematična komponenta sigurno je i smanjenje troškova administrativnoga rada, veće upošljavanje stalno zaposlenih i racionalizacija tehničkih poslova u kazališnim radionicama. Nažalost, primjera prostitucije kazališnih dvorana ima već dovoljno te nije potrebno navoditi »povremeno iznajmljivanje prostora u komercijalne svrhe«. Poticanje protočnosti ideja između većih i manjih kazališnih središta Hrvatske također je jedna od jasnih i već dovoljno puta ponovljenih teza, kao i ona o decentralizaciji umjetničkog obrazovanja otvaranjem novih škola, radionica i studija, no ova druga nosi sa sobom problematiku stručnog verificiranja takvih alternativnih obrazovnih programa, pogotovo u ozračju očekivanja novoga Zakona o kazalištu.

Uvođenje stručnjaka u poslove promocije i prezentacije kazališne umjetnosti, bolje definiranje strukovnih udruga i potreba za kazališnim centrom koji bi obuhvaćao i bazu podataka o hrvatskom kazalištu također nije novost. Zapravo, pogleda li se bolje, gotovo nema izvedbenoga naputka koji barem jednim primjerom nije zastupljen u zbilji, uz časne iznimke jedinstvenosti spomenutog kazališnog centra ili ideje nacionalnog ansambla. Isto tako, nema ad hoc ankete među djelatnicima u hrvatskom kazalištu koja ne bi pobrojila gotovo sve iz pripadajućeg dijela Nacrta strategije, i još dodala pokoje individualno rješenje, ovisno o profilu anketiranih. I tako već godinama. Onda?

Igor Ružić